stihovi i slika: Nada Vučičić
Ne znam kako je kod tebe na zapadu
Koliko je mrtvih već duša i vidiš li dupine
Okrećeš li se prema istoku ili toneš u more
Ne znam ali pitam noću plavu Lunu i zvijezde
dok očima slijepim kroz mikroskop gledam
nadajući se da razmaz na stakalcu istinu nosi
i da ću baš ja jedina tvoja znakovlje prepoznati
prije no što višnje procvjetaju i irisi uvenu sasvim
i oduzmu čaroliju istraživačke mi strasti
otmu proljeću paletu boja Šolte s brodovima
spuštenih jedara i pozdrava dolascima
otužnom sad mjestu
za galebove tek odmorištu
Ne znam kako je kod tebe na zapadu
umire li se još u mukama ili tek u snu
koliko puta minuta sati ili je već sve završilo
zbog one pjesme s mnogih balkona
kojom je opjevana čežnja za postojanjem
Ne znam kako je kod tebe al još brinem
oblačeći danima neke tuđe rime
dok prebirem tužne note na klaviru
