Nada Vučičić
Kad krenem
ponesem li te u vječnost
mir me obujmiti neće
rukama od svjetlosti i pjene
.
Stvorit će obale od bjelokosti
i moji prsti skloni nebo da slikaju
započet će pletivo poznato
zaboravljajući bol prošlosti
Ponesem li te otisnutog u rub koraka
Ostajat će stope u bjelini pijeska
Tamo kuda idem u vječnosti
Mora nema
Obale će ostati mirne s pogledom na nebo
I sve će biti san nedostižan pjesmi
I lahorastim bedrima vitkih breza
I tko će oprostiti izdaje uraganima
Besmislenih osveta sunčanim jutrima
Bezazleno što su se budila u čežnji
Tko će mijenjati obrise žalosnih sjena
I hraniti nade budućih sanjara
I češljati oblake nad gradom
Nestašne putnike u igri za ptice
Dok liječe ranjena krila