piše: Marija Juračić
Moj se zet uzrujao kada je slučajno vidio što moj unuk piše na svom fb profilu. To milo i pristojno biće, bijelo i ljupko, ima i drugo lice. Na svaku neuljudnu i podrugljivu riječ, odgovara s dvije neuljudnije i grublje. Kao da ga je Janus stvarao. Jedno mu je lice za stvarnost, drugo za virtualu.
Moj zet, kao brižan roditelj, odmah je malca pozvao na odgovornost, a ovaj ni da trepne. Tvrdi da to nije on pisao. Sliježe ramenima i kaže: “Hakiralo mi profil!“ Ne zna tko je to napravio, sigurno netko iz razreda kome je stao na žulj.
Moj zet tvrdi da je to nemoguće jer djeca nemaju žuljeve ni kurje oči i nije u redu da se u javnosti ponašaju kao kurjaci.
Onda moj unuk lane da on pojma nema o čemu se tu radi i pita oca kako je došao na njegovu stranicu kada je ona privatne prirode, namijenjena samo njegovim prijateljima.
Onda me nazvala prijateljica, uzbuđena jer je na nekom profilu našla sliku svoga muža kako uživa na terasi uz more, a na pijatu ispred njega fini bokuni škampa, čaše s vinom se orosile od svježine, a raspoloženo društvo za stolom joj je posve nepoznato. Spominje rastavu od „majmuna koji tako troši šolde uokolo, a nju ni na ćevapčiće ne bi izveo“.
Kaže mi da vrag tvrdi da to nije on, da on nikada bez nje ne bi izašao i da mu je slika zlonamjerno negdje skinuta i ubačena u to veselo društvo. Hakirali mu profil. Čak nju optužuje da je to uradio neki njezin obožavatelj da unese razdor u njihov skladan brak.
Tješim je da je sve to sasvim moguće, jer kada zlobnici hakiraju i naše dužnosnike u veleposlanstvima, što ne bi i njenog muža, običnog taveličara. Sve to rade da napakoste, nestručno i netočno. Kada napišu da su naši primorski gradovi sigurni, vidi se da su hakiranje obavili nestudiozno, na brzinu, da nisu provjerili činjenice i da ne znaju da su 99% svih izgrednika, čak i onih žešćih, kao moj unuk, ljupki i bijeli.
Onda mi je od silnog razgovora zagorio ručak. Reagirala sam tek kada sam osjetila da se miris zagorjele hrane, koja je trebala biti juha, širi prostorom. „Zaboga, zagorjela mi je juha!“ otkačim se od telefona i mislim što ću reći mojima.
Hakirala me Elektra! Pustila je jaču struju od uobićajene.
Rješavam stvar kao Marija Antoaneta.
Danas ću mojima kupiti kolače. Ništa čokoladno. Samo one male, fine, bijele puslice.
Hoće to hakiranje nekako iznenada. Ne snađeš se u svijetu koji je sve manje naš, a sve više ovih ovog stoljeća pa da zagori nije ništa novo. Važno je da još znaš kako funkcionira telefon, onaj obični.
S širokim osmjehom prčitah sve od hakiranog profila,
virtualnih unukovih ojašnjenja, do zagorene juhe, koja je imala vremena da se zgusne i ode “mast u propast”…a dugo je i trajalo da se sve to skuži…Tak je…je kaj?
Antoaneta je rekla nek’ narod jede kolače, ak nema kaj drugo…Je kaj?…@ljv
Bravo Mare, ma često Ti zagori.