(Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je sasvim slučajna)
piše: Ruža Silađev
Prvo što je ugledala bio je stalak iznad nje na kojemu je visila flaša s infuzijom. Prenula se kad je razaznala da ta infuzija dotiče u njezinu ruku.
– Pali ste, gospođo.- nježno je rekla medicinska sestra, brišući joj znoj s čela.
Prisjećala se da je krenula odnijeti bratu uskršnji kolač. Stajala je tik uz cestu ispred prijelaza za pješake. Srela se tu s poznanicima iz sela. Čestitali su jedni drugima Uskrs i čavrljali dok se na semaforu ne upali zeleno. Vozila su nailazila jedna za drugima. Po registracijskim tablicama vidjelo se da su vozila mahom inozemna. Stigli su gosti iz bližih i daljih zemalja proslaviti najveći kršćanski blagdan u rodnome mjestu sa svojim roditeljima, braćom, sestrama i prijateljima. Auta su bila uglancana i dotjerana do visokog sjaja. Putnici u njima su bili nasmijani, oglašavale su se sirene, veselo su mahali prolaznicima i njima što su čekali na semaforu zeleno.
Selo je to, gdje svako svakoga poznaje. Pomno je zagledala auta i njihovu unutrašnjost, mada su brzo prolazili. I… u četvrtom autu koje je nailazilo vidje svoga jedinca. Protrljala je oči kao da je željela potvrdu da je dobro vidjela. Da, jeste, on je! Sada je već bila sigurna. Stigao je čak iz Nizozemske. Na suvozačevu mjestu, sudeći po obrisima figure, sjedila je njegova supruga. Tek je dvije godine kako su u braku, pomisli. Srce joj je počelo naglo udarati. Iskorači iz gomile ljudi, podiže lijevu ruku i nevješto mahnu njome prema sinu. Vidio ju je! Osjećala je to duboko u prsima. Nije stao. Produžio je istim tempom onako kako je i vozio dok je još nije primijetio.
Nije čula komentare prisutnih, nije osjetila ni stid, ni sramotu, samo krik duboko u svojoj nutrini:
– Sine, moj!
Ruka kojom je mahala nemoćno je skliznula niz tijelo. Imala je osjećaj da ruka visi i da više ne vlada niti s jednim svojim udom. Bol duga godinu i pol ponovno ju je obuzela još jačim intenzitetom, svu, bez izuzetka. Toliko dugo se nisu posjećivali, toliko se nisu javljali ni sin, ni snaha. Ona je pokušavala i nazivala. Telefon je zvonio, ali odgovora nije bilo. Više puta je nazivala noću misleći da su po danu zauzeti poslom. Žica je uvijek odgovarala ono poznato, kvrc!
Svaki dan nam se čini da život brzo prolazi, da prosto leti, a zanemarimo šta smo svakoga dana radili, koga smo sreli, koga razveselili, koga rastužili, šta smo sve naučili i kuda smo sve putovali. Međutim, od kada su se sporječkali, život je tekao lijeno kao što samo Dunav kroz ravnicu zna lijeno teći. U beskonačnim danima i neprospavanim noćima tražila je gdje li je to pogriješila. Krivnja se uvukla u njezinu svijest i nagrizala gore od hrđe.
Kad je odlazila na počinak, molila je Boga da samo njemu bude dobro, a ona će već nekako. Nije bila baš neki vjernik. Sve je sakramente primila i potrudila se isto i za svoga sina. Blagdane je održavala, ali u crkvu nije često zalazila. Ispovijed joj je bila nekako malo smiješna, te ju je zaobilazila. Mada, opet, kad god je odlazila na počinak, zahvaljivala je Bogu na proteklom danu i molila:
– Bože, preporučam ti moga sina i snahu i daj da svi ljudi koji su dobri, ostanu dobri, a oni koji su loši, neka i oni postanu dobri.
Obično kao da i nije spavala. Snovi ako su dolazili, bili su teški. Sanjala je mutnu vodu, pokojnoga muža i roditelje. Budila se mnogo puta, ustajala, odlazila na balkon i zagledala u mračnu noć iza koje je dolazio još mračniji dan.
– Kako ste gospođo, Marija? – prenuo ju je liječnik.
Sve je više razumijevala svijet oko sebe. U potpunosti je bila svjesna što joj se dogodilo. Živa sam, zdrava sam, razmišljala je. Danas je Uskrs.
Infuzija je polako isticala i bližila se kraju. Pogledala je na sat koji je jedini stajao na potpuno bijelom zidu. Devet i petnaest. U deset sati počinje svečana misa u crkvi tu preko puta. Ako ustanem i vidim da mogu hodati, ući ću u crkvu, razmišljala je. Odjednom, ne razumijevajući od kuda i zašto, poželjela je primiti svetu pričest. Znala je da se nije ispovjedila, da nije u svečanom ruhu u kojemu bi trebalo ići u crkvu, da joj frizura nije dotjerana, ali to je sve palo u drugi plan.
– Nisam se ispovjedila odavno.– progovori skoro glasno i osjeti neodoljivu potrebu za hostijom, kao lađa za sidrom.
Znala je da je grijeh primiti pričest ako se ne obavi ispovijed, ali misao na pričest ju je sve više zaokupljala.
– Izašla je infuzija!- reče sestra ulazeći u sobu.
Pažljivo joj je izvukla iglu iz vene i spremila praznu flašu od infuzije.
– Vi se još odmarajte i kada budete spremni pozvonite. Onda ćemo vidjeti što ćemo s Vama.
Protegla se i protrljala ruku u kojoj je bila igla. Ispruži ruke uz tijelo, umiri se i počne duboko disati onako kako ju je naputila kardiologica prošle jeseni.
– Isuse, danas samo tebe želim.– prošapta.
Činilo joj se da će ozdraviti ako primi svetu pričest. Željela je Njegovo prisustvo u sebi, Njegovo društvo i ništa više.
Da li me je Bog napustio, razmišljala je dalje. Nemoguće, Bog je milosrdan i milostiv. On sve oprašta, ta zar nije svoga sina dao za mene? Preispitivala je svoje osjećaje i sjećanja na Evanđelja i njihova tumačenja. Ponovno je pogledala na sat. Dvadeset minuta do deset. Još pet minuta i poći ću, razmišljala je. Polako je sjela na krevet i pozvonila. Ustala je.
– Kako se osjećate? – brižno je upitala medicinska sestra.- Hoću li pozvati taksi ili nekog od Vaših da Vas prevezu kući?
– Hvala, sestro. Vrlo dobro se osjećam. Ne, ne treba nikoga zvati. Ući ću u crkvu, a tamo ima svijeta, pa ću biti bezbjedna ako nešto pođe po zlu.
– Dobili ste glukozu da malo ojačate i sredstvo za smirenje. Ne bi trebalo da Vam bude zlo, ali nikad se ne zna.
– Ali, do crkve je stotinjak metara, snaći ću se već! – odgovorila je, zahvalila se i pozdravila sestru.
Nije razmišljala o tome što joj se dogodilo. Hodala je oprezno pema crkvi i mislila na hostiju. S tornja je zazvonilo. Obradovala se:
– Stižem na vrijeme.
Osmjehnu se.
Crkva je bila u najsvečanijem ruhu i raspoloženju. Svijeće i sva svijetla su bila upaljena. Zbor je pjevao uz orgulje. Sretna, sjela je u klupu i sada je znala da će se pričestiti. Pažljivo je pratila tijek mise, a naročito zajedničku ispovijed.
– Corpus Kristi!- svećenik je spustio hostiju na njen dlan.
– Amen!– odgovorila je i dršćućom rukom prinijela hostiju ustima.
Klekla je pred oltar.
– Gospodine, hvala Ti što mi danas darivaš Tvoga sina i molim za moga sina. Milostivi Gospodine, ti si mi jedina nada.
Došlo je ljeto. Sve češće se viđaju putnici u selu. Neki dolaze, neki odlaze. Sretoh ju jednoga dana s putnom torbom. Baš kad sam bila blizu nje susrela je neka žena i nehotice čuh dijalog:
– Gdje ćeš ti, Marija, sa tom torbekanjom?
Sada sam već pristigla tik do njih. Široko se osmjehnula i razdragano rekla:
-Putujem u Nizozemsku! Kod sina i snaje!