tekst i foto: Milan Rajšić
Rijeka Minho je sjeverna granica Portugala i Španjolske.
Čovjek napusti grad Valenca i njegovu veličanstvenu utvrdu, pa preko mosta, izgrađenog po uzoru na Eifelov toranj i arhitekturu, pređe u grad Tui.
Jedan grad se stoljećima branio, a iz jednoga grada su stoljećima opsjedali.
Vječno neprijateljstvo je danas daleka prošlost.
Sušta suprotnost od naših prostora.
Trideset godišnje neprijateljstvo se pretvara u vječnu netrpeljivost.
Do Santiago de Compostela, je i onako brojka postala dvocifrena.
Bon caminho!
…
Prostor u koji sam zakoračio, zove se Galicia i nema baš nikakove veze s onom Galicijom u kojoj je ratovao za austrijsko- ugarsku krunu, veliki i nenadmašni Krleža i tisuće siromašnih Zagoraca.
Ovdje se krv prolijevala za jedan ili drugi iberijski narod, ali ne i za K und K monarhiju.
Ovdje danas ne teče krv, ali teče dobro vino.
A uz vino, dobro ide tapas.
Svaki novi zalogaj tortile, ili ukusnog variva od slanutka, traži novo vino.
I tako, dok noge i glava izdrže.
Do kraja današnje etape nije daleko, a ako se mora, može i poštapajući se na hodočasnički štap.
Uno vinho mas und mas, por favour.
…
Danas, ako imate vremena, potražite recept za torthilju.
Obično, seljačko, narodno jelo od kuhanog krompira i jaja.
Dobar tek.
…
Stotinu kilometara dalje.
Santiago de Compostela, stotinama tisuća ljudi željeni i sanjani grad i tisućljecima san svakoga hodočasnika, je iza mene.
Par sati odmora pa dalje.
Pravac zapad i Finistera, kraj ondašnjeg poznatog svijeta.
…
Hodočašće je staro koliko i čovječanstvo. Uvijek je netko želio biti bolji i pametniji. Pa je krenuo od kuće. Pa zalutao, pao u potok ili jamu, smrzavao se danima…
A poslije svojima bližnjima pričao o tome kako ga je Bog spasio. Pa izgradio malu kapelicu u koju su dolazili iz drugih sela, da vide čudo.
Pa napravili ljudi veliko svetište i dolazili milijuni od kojekuda.
Nosili križ, polumjesec ili točak sreće.
U svim religijama i vjerovanjima, čovjek je tražio nešto nadnaravno. Neku novu, još nepoznatu poruku.
Jednako u antičko vrijeme, kao i u srednjem vijeku.
Jednako u vrijeme neznanja i atomske energije.
Išlo se danima kroz nepoznato i opasno, kao što se ide i danas naoružano raznim Aplikacijama, koje govore gdje stati, jesti, spavati.
Smisao se nije mogao objasniti, ali je svatko znao da je ispravno ono što on osjeća i traži…
…
Žene u crnom, kamene kuće, kamene ograde, kameni mostovi, kameni stubovi za razapinjanje loze, kamene crkve i križevi, kameni čardaci za ono malo ljetine, što se sakupilo, a na njima obavezno kameni križevi.
To je slika španjolske Galicije danas. Jednako siromašne kao i prije tisuću godina.
Kamen, kamen, posvuda kamen.
…
Iz ovih siromašnih prostora je prije stotinjak godina, trbuhom za kruhom otišla i obitelj Castro.
U nešto malo topliju i nešto bogatiju Kubu.
Sedamdeset godina je Fidel iz Galicije ( španjolske) bio alfa i omega u toj Karibskoj državici.
…
Ja pijem, a što drugo nego vino, liječim žuljeve i umor i spremam se za novi dan.
Živeći desetak godina u Bosni, naučio sam da se ne treba bez razloga brinuti za sutra.
Sutra će se već brinuti za sebe. Sutra.
Nista drugačije ne uči ni Biblija. Pa ni vrabci se ne brinu za sutra.
A mi?
Hocu li? Kako ću? Koliko puno?
Mogu li? Moram li?
Sva ova pitanja i sve ove, sasvim normalne ljudske dileme, postanu bez smisla, kada čovjek krene na put prema Finestre….