“Čovjek sve izdrži kad je prisutna ljubav.”
piše: Slavica Sarkotić
Berlin-Zagreb/ Na stolcu do mene, dijelio nas je samo prolaz, sjedila je žena, Njemica, po godinama rekla bih starija od mene.
Ušla je u autobus čini mi se u Dresdenu, pogledala broj mjesta i sjela pored gospođe za koju sam kasnije saznala da je Hrvatica kao i ja.
Vrijeme je prolazilo u tišini, čulo se samo drndanje kotača i šum kiše kako udara po staklima jer kišilo je negdje između Dresdena i Praga.
Neki su spavali, ja naravno nisam mogla. Iako smo rezervirali dva sjedala kako bih mogla malo ispružiti noge.
Prošlo je više od dvadeset godina otkako sam putovala busom na toj relaciji.
Inače uvijek voze sin ili muž, a par godina unatrag putovala sam Germanwingsom.
Putovala sam u Berlin i one godine, par dana nakon što je onaj luđak zabio sebe i sve putnike u planinu.
I nisam se bojala.
Sada direktne avionske linije nema, s presjedanjem put traje kao autom.
I tako, mnogi su mi rekli, nije to za tebe, ali ja sam odlučila. Zbog pandemije dvije i pol godine nisam bila u Berlinu.
Tamo sam išla sa svojima autom, natrag odlučila busom. Mogu ja to. I gotovo.
Ali, ovo sam vam ustvari htjela ispričati.
Kad smo izašli na granici kako bismo pokazali dokumente ona starica jedva se izvukla iz sjedala.
I tako stojimo i čekamo dok svi obave kontrolu i kaže jedna žena koja radi vani kao medicinska sestra: “Pa kamo ovi stari ljudi uopće putuju, kako im se da.” Tako nešto.
Pretpostavljam, mislila je na gospođu Njemicu koja nije razumjela što je ova rekla.
Možda je mislila i na mene, vidjela je štaku, vidjela je mene.
A ja njoj velim: “Vidite, i ja sam prešla 70, ali putujem. Čovjek putuje kad voli.
Putuje tamo gdje je netko koga voli.
Kad volite zaboravite na godine i bol, nosi vas ljubav.”
Pogledala me, klimnula glavom, nije ništa rekla.
U Zagrebu, malo prije nego ćemo sići s busa, ona gospođa Njemica nagnula se toj našoj ženi koja radi vani, nešto joj tutnula u ruku i prišapnula na njemačkom.
Izašli smo i čekali da vozač iznese prtljagu.
Ova naša gospođa tada je rekla:
“Znate li kamo putuje ova žena? Ova Njemica (mislim da joj je blizu 80). Putuje na hodočašće u Međugorje.”
Stajala sam osupnuta i gledala tu staru ženu kako polaganim korakom odlazi dalje.
Ja sam bila strašno umorna, a nju je još čekao put do Međugorja.
Josip me dotakao po ramenu.
“Stigao sam”, rekao je i zagrlili smo se.
“Vidiš da si izdržala”, rekao je.
A meni su suze mutile vid.
Čovjek sve izdrži kad je prisutna ljubav, zar nije tako!?