Iz knjige “Katarza” objavljene 2021. godine čija će promocija biti u GK Marko Marulić u Splitu, u petak, 24.06.2022. godine.
piše: Dragica Križanac
Moja djeca i ja imamo familijarni grob, za tri člana obitelji u jednom malom groblju u Amsterdamu. Ta oaza vječnog mira zove se St. Barbara, a nastala je 1893. godine. Kako je u stara vremena služilo kao katoličko groblje, gdje su se sahranjivali kardinali, gradonačelnici i drugi velikodostojnici, stari dio groblja je sad monument, to jest, ima zaštićenu vrijednost.
U moderna vremena ovo je groblje vječna kuća za sve Amsterdamce bez obzira na rasu, zemlju rođenja, spol, položaj u društvu, bankovni račun i sl. U smrti smo svi isti. Amen!
Otkada je glava naše obitelji napustio ovaj svijet, otada znam sve o kremacijama, sahranama, grobovima, grobljima, misama zadušnicama i sličnim običajima u ovoj stranoj zemlji.
Bizarno, ali ima nešto fascinantno u tim ritualima posjete groblju. Nekako, kad te s proljeća dočeka ono zelenilo i prihvati u svoje skute ne osjećaš se uopće loše, čak počneš uživati, a s jeseni opet nekako zbog onih boja tamo, spopadne te neki duševni mir. Shvatiš da je i smrt zapravo dio našeg puta, sasvim prirodno kao i život. Samo što se taj krug tada zatvori i spoje se točke početka i kraja. Kad to prihvatiš i shvatiš, nekako se smiriš i sabereš, počneš razmišljati o prolaznosti života.
Počneš se čistiti, iznutra!
Sve te godine mi se brinemo i održavamo to naše malo parče zemlje i granita, ukrašavamo ga, i držimo spremnim za sljedećeg sretnika. Računamo da je normalno posjetiti grob na rođendan umrloga, na dan vjenčanja, dan njegove smrti, na Dušni dan…
Elem, prve godine poslije ukopa dešavalo se nešto čudno. Kad god mi posadimo kakvo lijepo cvijeće, stavimo buket u grobnu vazu, poslije dan – dva nađemo sve porazbacano, razvaljeno, iskidano! Bože mili, mislila sam, kome smeta mrtva duša?! Koji bolesnik! Koji vandal!
Kad se to desilo treći put uputimo se moja kćer i ja, ljute, na vrata upravnika groblja, koji živi i radi u kući / uredu u groblju. S vrata, onako zajapurena odmah sam otvorila verbalnu paljbu… Čovjek me pustio da se ispušem, pa kad je došao do riječi progovori:
– Gdje ste bili prije, gospođo A.?
– Pardon! – povikah ja još uvijek onako svađalački raspoložena.
– Mislim, gospođo, to je ovdje nerješiv problem.
Čovjek otvori ladicu radnog biroa i izvadi neki list papira gusto natipkan.
– Evo, ovdje su Vam popisane biljke koje možete saditi ili donijeti na groblje.
– Ne razumijem, opet ću ja. Zar će mi netko određivati koje cvijeće ću donijeti?! Nečuveno!
– Gospođo A… vandali o kojima govorite su divlji zečevi. Puna ih je šumica uz groblje. Oglodaše sve. Posebno vole jesti ruže, tulipane, irise… čak nožicama kopaju korijenje… Ne vole samo ove biljke koje su na ovoj listi… dakle…
Odjednom je razgovor stao, kćer i ja smo se pogledale i prsnule u smijeh. Laknulo nam je da to ne radi ljudska ruka… A on se s olakšanjem nasmiješio (uh, nije lako sa ženama) pa reče pomirljivo:
– Što ćete, gospođo, kad divlji zečevi u ovoj zemlji imaju više prava od mrtvih! Ne smiješ ih ni krivo pogledati haha.
A ja postiđeno i pomirljivo rekoh:
– Ako se već mora umrijeti, a mora, onda ću bar u ovakvom zelenilu snivati vječni san. U društvu s divljim zečevima, bar nikad nisi sam…
Elem, svih ovih godina sam posjećujući groblje vidjela svakih čuda na grobovima. Ovisno kako je ko preminuo i što je osoba voljela za života. Grobovi ukrašeni igračkama, sportskim rekvizitima, autićima, pjesmama uklesanim u granit. Neki dobro održavani, a na nekima samo broj …
Jedno poslijepodne, kad sam uživajući šetala kroz zelenu oazu groblja i zagledala se u slike mrtvih na granitu, začuh neki glas.
Stajala je kraj groba, lijepa žena srednjih godina. Mislila sam da je neko s njom jer sam je čula da govori. Gestikulirala je i tresla se od bijesa. Ali, bila je sama. Pritajih se.
– Izdajniče, kurvo, konačno sam te upoznala! Jučer sam saznala tvoju najveću tajnu. Onu što si od mene cijeli život krio. Vidiš, u laži su kratke noge, istina se sazna pa makar i poslije toliko godina. Nemam srca to ispričati našoj djeci, to je bio tvoj zadatak. Vidiš, danas nema ruža za tebe, neće ih više ni biti!
Dok je ona sva crvena u licu govorila, ljuta i spremna na konačni obračun, grob je mračno šutio.
– Da, šutiš kao i uvijek. Koliko li sam se puta pitala, dok si živio, što je zapravo iza tog povremenog zagonetnog, tužnog buljenja u prazno? Često si bio nedokučiv. Pravio duge šetnje po šumi, zamišljen. A onda se nisi trijeznio po tri dana. Barabo!
Uskoro prođoše stazicom dva grobljanska radnika, zagledajući se u nju pa jedan upita:
– Sve u redu, gospođo? Možemo li što pomoći?
– Ne, hvala! Trenutni problem je takve prirode da mora biti riješen u krugu obitelji.
– O tako – zgledaše se oni, očito naviknuti na razne scene u groblju.
– Prijatan dan, gospođo!
Ona nastavi monolog:
– A vidiš, dragi moj, sve sam učinila da ti olakšam bolest. Tri duge godine sam bila tvoj oslonac kad si bolovao od raka jetre. Svaki dan brige i suze, terapije, bolnice, briga za djecu. I sve to pored moga posla. Sve sam preuzela na svoja pleća. I noću plakala za tobom da djeca ne vide. I sprovod sam ti opremila kakav pristoji. Svu ušteđevinu dala za spomenik. I, evo već pet godina svaki tjedan na grobu su svježe ruže. Dođem, posjedim malo, ispričamo se, ustvari ja pričam a ti slušaš. Ispričano ti je sve o pubertetu i prvoj ljubavi tvoje kćeri. O uspjesima tvoga sina u sportu. I čuo si sve moje dvojbe oko izbora njihove škole, o mojim naporima da ih podržim. O mojoj odluci da uzmem još jedan posao da bi im mogla platiti školovanje, da im ništa ne fali. Da imaju sve kao njihovi prijatelji koji imaju oca! Ispričala sam ti i kako oni cijene moje napore da im omogućim normalnu mladost i da im budem i otac i majka. Sad su mladi ljudi pa razumiju pomalo i one druge stvari pa mi govore:
– Majko, idi zabavi se. Nađi sebi novog partnera. Zavrijedila si! A ja im kažem:
– Ah, djeco, to ću kad vi odete iz kuće. Sad nije vrijeme za takve promjene. Kasnije! Kad moja misija bude završena.
Nešto se pokrenu tamo gdje je stajala. Hortenzija, kraj koje je stajala, razgranala se i cvala u svoj svojoj ljepoti. Sada se čudno gibala. Udovica napravi korak naprijed, sagnu se i ugleda dva mala divlja zeca kako brste biljku. Ali se nije dala smesti. Upre prstom u hortenziju, pa još ljuća nastavi:
– Eto, ipak nećeš biti posve sam ovdje. Zečevi će ti praviti društvo. Jer, ja sam ti došla posljednji put. Od danas ću se brinuti za tvoga vanbračnog sina, kojega si mi zatajio. Jučer je desetogodišnje dijete došlo na vrata s pismom. Upravo mu je umrla majka. Romansa je trajala kratko, kako sam saznala iz pisma, ali je rezultat itekako živ. U vidu jednog krasnog plavookog dječaka. U pismu me moli njegova majka, već na umoru, da joj oprostim i ako mogu da se pobrinem za dječaka. Uzda se u moju plemenitost i nada se da će ga brat i sestra prihvatiti. Ti nikad nisi tražio oprost, kao ona, ti si uvijek zahtijevao da budeš centar Svemira. Eh, od danas više nisi.
Okrenula se demonstrativno i prosiktala bijesno:
– Zbogom zauvijek, dragoviću! Od danas živi imaju prednost nad mrtvima. Oni koji me vole i kojima sam potrebna!