piše: Ognjenka Kalajdžić
”Da li se sjećam? Bila je jedna kutija – soba, i po njoj išlo napaćeno mršavo lice, noge u papučama, izblijedjele dimije i blag predan pogled. Majka! Od zida do zida, od vrata do peći, od ručka do večere, od jeseni do proleća, u zidovima, među četiri zida, uzidan, tekao je nelijep ženski život.” (Zijo Dizdarević)
…
Eto takav je bio život i moje majke
i zato me i dan danas za njom srce boli.
Nije se ona kretala od zida do zida,
kao Zijina,
nego od posla do kuće, trima dugim ulicama,
sama, pješke, uvijek s bolom u nogama
od prevelikog stajanja ili sjedenja na svom radnom mjestu.
Bilo da puše ili kiša pada, bilo da grmi ili sijeva,
da je ledno il` mostarska žega,
majka moja sama žurno gazi trima ulicama,
kroz dan ili noć
kako bi što ranije mogla svojoj djeci doć`.
Kad bi kući došla odmora nema,
nego odmah za šporet, za pranje veša na svoje umorne ruke
ili druge stvari da po kući sprema.
I plela nam je i šila i ostalo puno radila
i teže i više
da nam se kuća blista i mirom miriše.
…
Od garderobe je imala…
Dosta vam je za danas jer i u vas su bile slične majke
pa neću da čitajući nekom srce pukne…