piše: Ognjenka Kalajdžić
– Polako sine, polako, strpljen spašen, govorila bi Ziba. To joj je bila uzrečica. Iako je imala pozavidnih godina, po avliji bi se kretala k`o leptirica. Onako stasita, još ne povijena u leđima, kad se okrene, ne bi joj čovjek dao ni pedeset. Svaku travku iz kaldrme bi svakodnevno vadila. Avlija je izgledala kao goblen, bila je njen ponos. Starinske ruže su se pentrale po još starijim zidovima. Mnogo ih je voljela. Tu je i bio cijeli njen svijet. Nije nigdje išla. Djeca su dolazila da pomognu, ali uvijek je sve bilo porađeno. Bila je jedna vrijedna i pedantna žena.
Kad bi neko, slučajno, bacio pepeo na lijepo, od vremena izlizano i uglačano kamenje, imala je običaj reći:
– Kani ti, kani, svakako ću je sad plakati.
A tek u kući reda i čistine, bože dragi. Jednostavno je uživala da služi. Nije joj to uopšte teško padalo, mislila je da je to njen životni zadatak. Zaima je uvijek čekala na ogradi od stepenica koje vode gore, u sobe, čista košulja i donji veš. Ormar je bio udaljen samo jedan meta od ograde, a Zaim nije ni znao šta u njemu ima.
Supa je vrijuckala svaki dan i domaći hljeb širio svoj miris. Sve je bilo po nepisanim propisima u toj blaženoj kući Naimagića.
Subote su bile najljepše. Došao bi sin sa ženom i djecom, starija kćerka s djecom, srednja s mužem, a mlađa je skoro uvijek i bila tu. Zaima su svi zvali babo. Tako ga je i komšiluk zvao.
Svi su ga poštovali, ali su ipak voljeli kad negdje ode ili da legne spavati. Nekako se svi opuste. Babo je bio malo zahtjevan. Nema pred njim velike šale. Nije se nikad ni nasmijao, ali kad se osmjehne baš mu lijepo stoji. Za to treba veliki razlog.
– Hajde, hajde, radi ne prdi, znao je reći.
I umri babo. Ziba je imala mnogo manje posla. Djeca su je pazila, kako ona kaže ”samo tako”..Opet su dolazili, družili se i uživali u lijepoj avliji. Često su spominjali babu, bez kojeg život nije imao nekadašnje čari. Kad je babo škrtario za moderne tene i nove zavjese, nije na sebe mislio, nit ` je šta sebi uzeo, niti šta sa sobom ponijeo. Ostavio je babo sve njima, u baunu. Lijepo se živjelo.
– Ee.. da mi ovdje opet sjedi, pa da je namrgođen koliko god hoće, govorila bi Ziba.
Uvijek, pri pomenu Zaima, ona bi se digla, kao da nešto mora obaviti, kao da je nešto hitno.
– Idem je ja pristaviti, nešto mi malo bi..
Kad bi se okrenula, iz džepa bi izvadila maramicu i brisala suze, koje same frcaju. Dobro reče Gistav Flober ”Mi smo stvoreni za bol. Suze su za srce ono što je voda za ribe.’’……….
Život ne stoji, nego ide dalje. Ne samo da ide, nego i žuri, triči i u njemu se čovjek zapliće..
Privikla se malo Ziba bez Zaima. Tako to biva i dobro je da je tako.
– Šta ću, da insan može crknut, crko bi. Nema koristi tugovati, moja Zore.
Tako bi pričala s prvom konom, koja je baš voljela i pazila.
– Al` đavo ne da mira. Evo će rat, kažu. Šta bi ljudima, draga Zore? Šejtan ušao u njih, zdravlja mi.
Uđe rat na vrata lijepe mostarske avlije, pa u finu Zaimovu kuću i smjesti se direktno u Zibinu dušu..
Nikako se Ziba nije mogla privići da nema struje i da ne može peglati. Kasnije nije bilo ni vode. Djeca su slabije dolazila. Kretanje je bilo ograničeno.
– Rat je zlo, govorila bi.
– Pa šta se desi da se bratstvo i jedinstvo pretvori u mržnju i ubistvo. Nikako to ne mogu razumjeti.
– Znala sam ja, kad je Tito umro da će biti belaja, ali ovo nikad nisam mogla ni sanjati.
Teško je bilo, veoma teško, nema se. Nema se ništa. I što bi se nešto moglo nabaviti, ne možeš se kretati. Strah se uvukao u ljude. Nestaju preko noći, pojede ih noć. I uvijek ima gore od goreg. Morade Ziba napustiti svoju lijepu kuću. Skupili su Mostarce na poljanu i spremali za razmjenu. Zanijemila je, nema damara ni takata za priču. Nema doduše kome ni pričati. Svak` se o svom jadu zabavio. I bi razmjena. Dočekali su ih njihovi srdačno, koliko su mogli i umjeli. Kafa, sok, ponekom i limunada, dijelili su se od samog ulaska u neko dvorište u vidu kruga, s malim niskim montažnim kućicama.
– De majko uzmi malo čaja i kiflu, govorila bi joj najstarija kći Nafa.
– Hajde majko, od juče nisi ništa u usta stavila.
Šuti Ziba i samo glavom mrda lijevo desno, hoće da kaže da ne želi, da neće.Ni jednu riječ da progovori i ljutito sve oko sebe gleda, čak i kćerku.
– Evo kafa majko, možda bi ti bolje prijala.
– Neću vala ništa, ne treba mi.
Tako je stalno odbijala i hranu i piće.
– Danas ćemo je prijaviti doktoru, mora da nešto s njom nije u redu, jadala se kćerka prijateljici, a to ču Ziba.
– Nije s tobom u redu. Misliš da sam pomahnitala. E vala nisam ja, nego svi vi. Samo vas gledam kako se s njima cerekate. Naa..let vas bilo. Ne trebate mi ni vi, ni oni. Boli vas glava za moju kuću i moju avliju. Joj, moj stari bi se u grobu prevrnuo da sve ovo vidi. Rodio se što je umro. Na..let vas bilo.
– Bona majko ovo je naša vojska. Oni nam žele pomoći. Ovdje smo na sigurnom.
– Okle iz guzice odmah naša vojska. Ne volim ja nikakvu vojsku.
– Smiri se majko. Ovo su naši, vjeruj mi. Haj popi malo čaja, uzmi nešto.
Kćerka je lagano zagrli. Osjetila je pod rukom da je iskopnila, kao da se smanjila. Drhtala je k`o prut. Jednom rukom je brisala suze, a drugom bijelom kao snijeg, bojažljivo uze šolju čaja.
– Šta insan dočeka, to ni u snu ne može sniti. Kuku ti je nama šta će ovo biti.
Tiho, sasvim tiho, prozbori Ziba.