Marijana Dokoza
Razgolićene duše umirem na riječima tvojim… želim to…
U pogledu ti snove vidim, besciljna lutanja tvojih uspomena.
Ali… Sjećaš li se onog jutra i istine u boci koju smo ispisali, pustili
da morski vali tajnu otkrivaju svijetu.
Gledam u uzdah, u svoju besmrtnu ljubav… na
trenutka me strah za taj san u stvarnosti.
Imam tebe kao svoju sudbinu, među svojim željama.
Stvaram te… noću i u dah zore… pokraj sebe…
U molitvi čitam te, u kamen urezujem, zauvijek si obilježen u meni,
na dnu moje duše, na vrhu mojih usana. I kad te grlim, ja
produžavam vječnost, a o ljepoti toj šutim, da bih umirila svijet…
Da ponovno moram ispočetka gledati tvoje lice, upila
bih svaki prah trenutka, plovila tvojim željama, počivala
na tvom osmijehu, nijemo stvarajući tebe u sebi… Kao
stih! Od početka drhtaja žene…
Tvoj je život kao svijeća… sve je izbrisano… sve… osim tebe…
Iz zbirke “Prijestupnici”