Marijana Dokoza i J.H. Macado: Prijestupnici
„Ožiljci zemaljske nježnosti za sva trajanja svijeta“, ovim bi se riječima mogla opisati zbirka pjesama „Prijestupnici“ hrvatske književnice s njemačkom adresom i urednice hrvatskog iseljeničkog medija Fenix-magazina Marijane Dokoza i hrvatskog pjesnika J.H.Macada (Josip Horvat Macado) o kojoj su svoj osvrt napisali i poznati hrvatski glazbenici Petar Grašo, Željko Bebek i Đani Stipaničev.
piše: Ljiljana Tadić-Adžamić
Neprekidno i nepresušno nadahnuće, ovo su tematski postulati dvoautorskoj zbirci poezije “Prijestupnici” (M. Dokoza, J. H. Macado), no u tom artističkom procesu nastanka stihovane forme i uopće pjesničkoga žanra, potrebno je uistinu mnogo ukomponiranih elemenata jer je umjetničko djelo, ovdje tekst, struktura čijem ovaploćenju predstoji gorka muka, trud i strpljenje, da bi se na papirus ukoričen prenijeli misao i osjećaj empirijsko-iskustvene i artističke konfiguracije.
Ova poezija ne tješi, niti ulijeva nadu; nakon rascijepljenog i ogoljenog ljubavnog ushita i njegovog posljedičnog ishoda, shvatimo to naime ishodom bola, ovi versi slave vječitu Ljubav, podarenu a/ili nerijetko uzvraćenu.
Katarzično se u ovim naslovima nastoji iskrenom emotivnom sugestijom osloboditi ono što u lirskom subjektu nagriza ljepotu današnjeg i onemogućava osvijetljen horizont budućega. Subjekt je ovdje “osvajač svemira”, kolijevka s njegovim krhkim tijelom se ponovno zanjihala i sve je krug, sve se vraća svojemu prapočetku, u želji da zanos među zaljubljenicima ne ugasne na rukama, već da leti za oblakom, da se, grleći voljeno biće, produži trenutak; da se, šuteći o ljepoti ljubavi, umiri svijet.
Zanimljiva je kompozicija same zbirke, jedna uz drugu progovaraju emocije iz ženskog i muškog literarnog monologa, ne dijalogizirajući izravno, već to čine ispovjednim sekvencama ogoljavajući se pred recipijentom, ne grčeći se u izrazu, stidu ili intimi, razotkrivajući svoja osjećanja. Tri točke kao čest interpunkcijski model izriču u ovim stihovima ono nedovršeno i neizrečeno, no jasno u nagovještaju idejnog iskaza. Lirizirana “infrastruktura” tog žensko-muškog izraza time samo dobiva na svojoj semantiziranoj postulativnosti i znači da se u jednom dahu hvali žena ili muškarac kao idol/ideal na pijedestalu vrijednom pažnje i nježnih riječi.
Ovi stihovi izgaraju od želje, pred publiku rasprostrijeti lepezu Ljepote Ljubavi, nesebično davanja njoj/ njemu, umilnu razdraganost svakidašnjice gdje sama nazočnost voljenog bića oči puni zvijezdama koje padaju po ramenima:
Bjegunac sam iz tamnice,
što se kao prazna slika klati i pravdam tu vječnu romantiku,
razotkrivajući samo nebo nad sobom.
Poznajem zvijezde što posjedale su mi na rame…
poznajem i nesmiljenu ruku vremena…
samo s tobom, oči su moje pune…
Nastavljam, J. H. Macado
Ja sam poput ranjenika na kiši,
krv mi otiru kapi…
Ali ne!
Ne mogu je saprati!
Kada se sjetiš da me voliš,
kada zaboraviš me voljeti…
Srna je u bijelom velu…
Dio mene, M. Dokoza
Ljubav ne prestaje, ne nestaje, ona je trajna, zauvijek i upravo o tome subjekt ovih pjesama zbori, gdje on ili ona, biće koje se voli, ne moraju uzveličati svojom tjelesnom nazočnošću, no njihova aura i sve ono što krasotom njihovo ime krasi, sve je to ovdje u stihovanom zanosu obujmljeno, zanosu kojim se diše, divi, voli i sanjari. Uminule žudnje time svjedoče da je “svemoćna” mladost ustuknula pred vapajem života, prizivom onostranih bića:
U ovom kraju uvenule su žudnje,
gdje tišina je bez smisla,
u smrti života,
gdje nam još jedino vjetar ruke spaja,
doista… molitvom otjelovljene…
sveta je nada bez nade
u osjećaju ognja tijela i bijesu sunca u pustinji
Pomolimo se, draga… za žive što među mrtvima žive.
