piše: Ruža Silađev
Fotografija je snimljena u Sonti, proljeća 1950 godine. Na njoj su majka Ana starosti dvadeset tri godine i kći Ruža starosti šest mjeseci.
Majka je u tradicionalnoj “svagdanjoj nošnji”, bluzi, suknji i pregači, “pregaču”. Obuvena je u rukom od vune ispletene na jednu iglu sa kukicom, “štrikane ljope”. Na glavu je stavila (“povezala se”) tamnu maramu, “maranku”. Na njoj nema nikakvog nakita npr. “crvenog zrnja”, koji je bio nezaobilazni detalj u nošnji Šokica iz Sonte u uobičajenim okolnostima.
Dijete je u haljinici, “aljinice”, obuveno u također ručno ispletene “ljope”, koje su se plele na četiri kratke igle, a posle se izvezle sa vunom u raznim bojama. To su “merkovane ljopice”. Na vratu dijete nosi ogrlicu “crveno zrnje”, naslijeđeno od mame. Na ručici nosi crvenu trakicu ili pamučni konac koji se stavljao djeci kao zaštita od uroka.
Majčina crna marama je znak njene neizmjerne žalosti za osamnaestomjesečnim sinom koga je izgubila tokom protekle jeseni, samo nakon dva tjedna, pošto je rođena djevojčica na fotografiji. Te zime obitelj je sustigla još jedna nedaća. Anin muž se razbolio od tuberkuloze “sušice” i ležao je u bolnici u gradu. Nakon par mjeseci i kćerkica sa fotografije se razboljela od upale pluća i ona je morala u bolnicu. Smještena je samo kat više iznad očevog odjeljenja.
Ana je dolazila u posjet svojim milima, vlakom, svake nedjelje i četvrtka kako su tadašnji bolnički propisi nalagali. Supruga i kćer je mogla vidjeti samo ponaosob, jer tuberkulozni otac nije smio biti u kontaktu sa djetetom zbog zaraze. Tako je Ana svaki put bila na mukama, kod koga prvo ići u posjet i kod koga se i koliko zadržati.
Jednom prilikom kad je stigla sa svekrvom u posjet kćeri, zatekla ju je razbijenog i krvlju umusanog nosića i sa kvrgama na glavi. Dijete se spoticalo na predugu spavaćicu, padalo i udaralo o stranice željeznog krevetića. Prvo je pružila kćeri čašu sa vodom, koja iako nije bila vična pijenju vode iz case, iskapila ju je do dna. U majčinoj glavi su se stvorile slike žeđanja i gladovanja njenoga djeteta. Tko zna koliko je dugo dijete bilo bespomoćno, možda ju nitko cijele noći nije obišao, jer su sa usana i obraza otpadali komadići sasušene krvi. Odmah je stvorila plan.Ukrasti dijete! Moliti lekare za otpust tada nije vrijedilo. Bolesnici su morali ostajati u bolnici, po zakonu, do potpunog izlječenja. Ana je neopaženo uzela dijete iz krevetića i zajedno sa svekrvom sišla u predvorje bolnice. Iza vrata koje je pridržavala svekrva, skinula je sa kćeri spavaćicu, stavila ju uza se na gola prsa i umotala svojim džemperom i kaputom. Svekrvi je pružila krvavu spavaćicu i ne obazirući se na njeno negodovanje, rekla:
– Idite, vi majko, gore, sačekajte sestru i dajte ovu opravu. Nemojte ništa govoriti, samo recite da ste ovo našli.
Rečeno, učinjeno! Medicinska sestra se neprijatno iznenadila. Uzbuđeno je povikala:
– Ukrali su dijete! Ukradeno je dijete!
U toj gužvi svekrva je potajice izišla iz bolnice i požurila na željezničku postaju gdje se Ana već krila sa djetetom.
Željeznička postaja je tada imala odjeljak za majke i djecu, međutim, Ana se nije usudila ući. Otišla je iza zgrade, podojila kćer i skrivala se cijeli dan. Kad bi izdaleka primijetila miliciju skrile bi se sve tri u željeznički toalet. Bio je travanj, hladno vrijeme, ali Ani nije bilo hladno. Ljubav prema djetetu je nadjačala sve druge potrebe. U bolnici je suprug morao izgladiti stvar.
Dalji životi majke i kćeri su tekli već uobičajenim životnim tokovima, sa radostima, tugama, uspjesima i neuspjesima. Ostale su čvrsto podupirući jedna drugu sve do prerane Anine smrti. Umrla je sa 66 godina.
Ova fotografija je nastala po dolasku iz bolnice kad je dijete prizdravilo.