Josip Horvat Macado, umjetničkog imena J.H. Macado, nedavno je izdao zbirku pjesama „Prijestupnici“ u suradnji s autoricom Marijanom Dokoza.
Josip Horvat Macado je rođen 1960. u Čepinu gdje je proveo djetinjstvo i školovanje. Zadnjih 15 godina piše poeziju. Tom otkriću romantičara u njemu je prethodila jedna sudbonosna oklada.
Riječ je bila hoće li uspjeti napisati nekoliko stihova i njima osvojiti njemu predivnu ženu. Okladu je dobio, ali i otkrio pjesnika u sebi te nastavio svoje osjećaje pretakati u stihove. Bio je sudionik cijelog Domovinskog rata, a danas živi u Baranji, u malom i tihom mjestu po imenu Novi Čeminac, pa rečeno njegovim riječima, od Slavonca je postao Baranjac.
Do danas je napisao preko 2.500 pjesama s jednom i jedinom temom – ljubavi. One su autobiografija njegovih čežnji, sjete, prolaznosti, boli, vapaja, nadanja i onih predivnih iskri vezanih uz zaljubljenost. Ponekad dotakne i druge životne teme, od domoljublja i politike, ali se uvijek vraća stazama ljubavi, erotike i mašte.
Od prve napisane pjesme Magla do danas su iz njegova pera ugledale svjetlo dana zbirke radnih naslova: Za zbogom, Bilješke o jednom uzmaku, Podanik čežnje, Tko si ti, tko sam ja?, Pjesme i Hvala ti ljubavi.
Pjesme Josipa Horvata Macada predstavljaju putovanje kroz otvorena vrata ljubavi, senzualnosti i fine erotike uz koje se vežu svima nam znani osjećaji ushita, maštanja, pritajenih snova, želja, uspjeha, neuspjeha, tuge, patnje, razočaranja i vječite nade.
„Prijestupnici“ su njegova prva zbirka pjesama koju je napisao kao „razgovor ljubavnika“ s Marijanom Dokoza, poznatom hrvatskom autoricom koja izdanje na hrvatskom i njemačkom jeziku.
“Prijestupnici”, prva je zbirka poezije, koliko je poznato, koja je u Hrvatskoj izašla kao svojevrsni “razgovor ljubavnika” . O čemu je riječ?
„Prijestupnici“ su odraz muškarca i žene koji se nalaze u nemogućoj, ali istinskoj ljubavi. Svi njihovi osjećaji su otkriveni u toj zbirci. Ono što svijetu ne mogu i ne smiju otkriti jer bi njihova istina utjecala na živote drugih ljudi. Vjerujem da će se u „Prijestupnicima“ mnogi pronaći, pronaći će svoje osjećaje na papiru te zbirke. Voljet će „Prijestupnike“ jer će svoje osjećaje pronaći na listovima te zbirke.
Zašto ste „razgovor ljubavnika“ pisali baš s Marijanom Dokoza?
O Marijani nije potrebno puno govoriti jer je čitatelji već poznaju i poznaju njezin rad kroz knjige i novinarstvo. „Prijestupnici“ su moja ideja koju je Marijana prihvatila. Mogao sam tu ideju ostvariti s bilo kojom drugom poetesom, ali ima razlike između Marijanine poezije i poezije ostalih. Njezina lepršavost i lakoća s kojom prenosi osjećaje u stihovima i sam stil pisanja, izbacilo je Marijanu kao pravi izbor za ovaj projekt. Dobivši paket njezinih pjesama, onako kako ih je pisala kroz određeno vremensko razdoblje, prvi zadatak mi je bio posložiti ih. Da bi se napisala „replika“ na nečije stihove, moraš ući u njih, osjetiti ih, osjetiti dušu i pronaći dušu autora. Danas se za ljubav, seksualnost brak, traže nove formule samostvaranja, a na kraju dobivamo posve nešto drugo. Prijestupnici nude vrijednosti koje su „nestale“ kroz novo doba. Nema u njima ništa modernog, ni ja, niti Marijana nismo htjeli pomaknuti granice i tako se istaknuti, htjeli smo dodirnuti čovjeka onako kako ga se dira od njegovog postanka, kroz istinske osjećaje koji nikad neće zastarjeti, niti će biti moderni, koji ne trebaju u poeziji pomicati granice već samo dotaknuti i utješiti one koji za to osjećaju potrebu.
Kakav je osjećaj odgovarati na stihove drugog autora?
Pokušat ću vam odgovoriti nekim redoslijedom. Da bi se nešto poput „Prijestupnika“ napisalo, potrebno je dugogodišnje poznanstvo aktera, ili komunikacijskom evolucijom nevjerojatno pretvoriti u vjerojatno. Za tako nešto potrebna je sposobnost transformacije u ono o čemu pišete koristeći pri tome životno iskustvo. Potrebno je jako puno energije i koncentracije. Bio sam uvjeren da mogu nešto slično napisati ali da će to ispasti ovako kako je ispalo nismo se niti ja ni Marijana nadali. Tek nakon 10 do 15 replika poslao sam Marijani na uvid a onda smo shvatili kako bi Prijestupnici zaista mogli biti nešto nesvakidašnje u Hrvatskoj, u poeziji, a onda je kod mene nastala „panika“ jer sam imao veliku odgovornost. Nisam znao hoću li uspjeti do kraja pratiti Marijaninu priču. U stihovima se stječe dojam da vremenske sekvence imaju osebujnu kofaznu snagu stvarnih odnosa. Isitna opažanje, ljubav, seksualnost, zadale su različite pretpostavke koje je trebalo apsorbirati i prikazati kako su Prijestupnici napisani pod tim uvjetom da se ne pretvore u nakazu neke društvene morale. Jesmo li uspjeli? Odgovor na to pitanje dat će naši čitatelji. Na kraju, stavljajući točku na zadnju pjesmu, imao sam osjećaj kao da napuštam sebe.
Oni koji su već čitali “Prijestupnike” zapitali su se koliko je u njima zapravo stvarnosti?
Iz pjesme u pjesmu, svih naših unutarnjih ja, iskoristio sam na trenutke za borbu protiv cijelog svijeta, ali na kraju ipak se prepuštajući sudbini. Okviri tajnu „Prijestupnika, moći se samo oni koji ih usporede s vlastitim osjećajima. Bez ikakve cenzure. Dodatna zanimljivost „Prijestupnika“ je dinamičnost, radnja, koja se provlači kroz pjesme. Nijansama osjećajnosti izgovara se kompleksnost ideje i tekstualne cjeline kao takve nepoznatog vremena. Pjesme su narativne, bez rime, ispovjednog karaktera. U kojima će oni najhrabriji pred sobom prepoznati sebe.
Ima li poezija svrhu u današnjem svijetu?
Vremena se mijenjaju, ali ljudski osjećaji su vječni. Čovjek, kakvog god bio karaktera u jednom trenutku tražit će ljubav, pozornost nekoga s kime bi podijelio sve osjećaje. Protuslovlje kod današnjeg čovjeka krije se iza maske kojom se štiti od vanjskoga svijeta iako je sam dio istog. I tek kada ostane sam u svoja četiri zida, čovjek postaje čovjek. Postaje gladan svih onih emocija bez kojeg ne može preživjeti. Iz nekog paradoksa prelazi u ispunjenje posebnim obilježjima humanoida. Uz to, kod poezije valja imati na umu plimu i poplavu pisca. Što u konačnici nije loše ali se treba imati dobar kompas.
Otkud umjetničko ime Macado?
Znate li koliko imena Josip Horvat ima u telefonskom imeniku u Hrvatskoj, a bome ima ih i koji su pjesnici. To ne bih ni znao da mi na to nije ukazao jedan moj prijatelj. Stoga sam se htio izdvojiti iz te mase Josipa Horvata pjesnika pa sam uz svoje ime dodao Macado. Nadimak je to koji me prati još dok sam lutao svijetom. J.H.Macado, zvuči baš dobro za poeziju kakvu pišem.
Zbog nedostatka vijesti u poeziji i zbivanjima vezanih uz poeziju stječe se dojam kako poezija u Hrvatskoj nema svoju publiku. No, to nije tako, dokaz su brojna pjesnička događanja na koja odlazite, a koja prate samo lokalni mediji. Što vi mislite?
Svijet se nalazi u jednom kaosu, rasulu, prijete nam nametanjem nekih nevrijednih pa i bolesnih ideja umjesto pravih vrijednosti. Pandemija je odnijela milijune života, ostavljajući za sobom ljude sa trajnim posljedicama. Vode se ratovi, političarima nije stalo do ljudi već do samih sebe. No narod ima nešto što se ne može ukrasti niti ubiti. To je kulturna baština, povijest, pjesnička i ina kulturna događanja niču poput gljiva poslije kiše. Taj kulturološki lijek nakon dugo vremena svojom nazočnošću i eskalacijom manifestacija je dobar. Ljudi žele nadoknaditi vrijeme koje su izgubili u mraku pandemije. O tome mediji slabo pišu a objektivi kamera su upereni tek na nekolicinu događaja. No, kulturnih događaja ima, a ljudi na njih hrle željni prave riječi. I to je dobro.