piše: Milan Rajšić
Šest dana zapadne kalabrijske i campanilske obale je iza mene. Ponovilo se po ljepoti. Ne ponovilo se po težini uspona.
Konačno, dvadesetak kilometara bogate ravnice kod Salerna, pa ponovo u brdo.
Ovaj put je to očekivano i puno godina priželjkivano.
Amalfitana je brdska cesta u dužini od sedamdesetak kilometara, poznata još iz vremena Rimskog carstva, kada su bogati ljudi ovdje dolazili na odmor i sklanjali se od nesnosnih ljetnih vrućina.
Dvije tisuće godina se ovdje samo gradilo i dograđivalo. Nikada rušilo.
Priroda se pobrinula da kroz ovaj kraj čovijek ide širom otvorenih usta i očiju.
Danas je cijeli prostor, zastićena UNESCO baština.
U jednom običnom radnom danu, desetcima tisuća ljudi nije bilo teško, da svoje automobile parkiraju nekoliko kilometara daleko i prošeću do gradica Amalfi, Maiori, Positano…
Poneki na Vespama, a bilo je i nekoliko Fiat 500, popularnih Fičeka. Podrazumijeva se, u luksuznoj cabriolet verziji za dvoje zaljubljenih i jedan kožni kofer na poklopcu motora.
Djevojke u ljetnim haljinama i mladići u kožnim mokasinkama na bosu nogu. Panama šesiri na glavama starijih gostiju.
Obala Amalfitana je rezervirana samo za mlade, lijepe, bogate.
Sve je tu napravljeno do perfekcije i k tomu još s puno ukusa i stila.
Oko Sorenta bogatstvo je zasnovano na limunu i kilometarakim plantažama. Sladoledari ne mogu ohladiti dovoljno citron sladoleda, kojim onda pune prazne limunove. Nekada su Faik i Nebija, naši seoski slastičari iz Tetova, pravili citron sladoled, podrazumijeva se od limunske kiseline i nisu ga mogli napraviti, koliko smo mi mogli polizati.
U malom gradicu Vico Equense, veličine našeg Bjelovaru, iz kojega po prvi puta vidim vulkan Vesuv, do 22. septembra traje izložba Salvadora Dalia.
A ispod Vesuva, prava pravcata erupcija siromaštva, borbe za preživljavanje, borba za komad džungle na asfaltu.
Pompeji prepuni turista, čeka se u kilometarskim kolonama.
Ceste u Pompejima i široj okolici Napolia, kao da su preostali još od povijesne erupcije vulkana, prije više od dvije tisuće godina.
Komadi bazaltnog kamenja, uglancani i uglačani tijekom dva milenija. Milijuni diletacija, brojne rupe, neravno, klizavo. Nesnosna gužva na cesti.
U pravilu se vozi jednom rukom, druga služi za telefoniranje. Oni sposobniji šalju poruke s dvije ruke, a oni najsposobniji, telefoniraju, voze i u krilu drže bebu ili maze psa ljubimca.
Nebrojeni vozači motora, među kojima dominiraju Vespe ponekad stare i pola stoljeća, u stilu Kostelić-Križaj, voze slalom za Zlatnu lisicu, u organizaciji napolitanskog Camora sindikata.
Posvuda lete plastične vrećice od širom bačenog otpada, neke vjetar donese i na lice, poneka konzerva zaluta pod točak bicikla.
Sva sreća da je rublje koje se posvuda suši na balkonima, dobro pričvršćeno “štipaljkama”.
Za pet kilometara trebam jedan sat vožnje.
Žučni kamen će zasigurno nakon ove vožnje, promijeniti položaj i mjesto. Nije potrebno ići na operaciju.
Jedini valjani razlog zašto doći u Napoli je prilika da čovjek na vlastitoj koži vidi kako izgleda “19. nervni slom”, s M. Jagerom ili bez njega.
Kalabrijski poznanik s kojim sam pio pivo i hvalio slovenska vina (iako nemam pojma o slovenskim vinima), jeo preprženu kapulu i paradajz, a on se gušio s Arhovom Špekovkom, zamolio me da kad nabrajam italijanske sindikate: Mafia, ‘Ndrangetha, Camora, ne izostavim spomenuti i Rimski i Vatikanski. Ovi su “fini”, nemaju imena i nisu oni tamo neka mafia ili slično, ali su im metode i principi isti.
Cosa Nostra.
Jurim polako prema Rimu. Do tamo mi je preostalo nešto više od 200 kilometara.
Ciao