piše: Marica Žanetić-Malenica
– Majko, mislim da je došlo vrijeme – govori mi uznemirenim glasom mlađa kći ušavši užurbano u stan jednog prosinačkog ponedjeljka 2019-e.
Skačem kao šilom ubodena s kauča na kojemu sam, opružena i ugodno ušuškana u toplu dekicu, jednim okom gledala u televizijski ekran prateći kviz Potjera, a drugim u umjetno drvce koje mi zadnjih godina vrlo uspješno, u mjesecu blagdanskog šarenila i šušura, glumi bor.
Kći je prvorotka, na samom kraju trudnoće, pa počinju brzinske pripreme za odlazak u rodilište. Po simptomima koje spominje zaključujem da dvoumljenja nema, vrijeme je. Srećom, zgrada u kojoj živimo nije daleko od novog splitskog rodilišta i uskoro smo na prijemnom punktu. Šalju je na presvlačenje u obližnju kabinu a mene, s papirima u ruci, u zgradu preko puta jer večernji su sati i šalter u prizemlju je zatvoren.
Sve obavljam trčećim korakom kako mi se ne bi dogodilo ono što i mojemu zetu kada je odveo u bolnicu svoju ženu – moju stariju kći. Naime, dok je on obilazio šaltere i prikupljao potrebnu dokumentaciju nju su uveli u rađaonu. Obrada trudnice je već bila započela i on je, s papirom o položenom tečaju za pratnju pri porodu, ostao ispred vrata tužan do suza.
Znajući da smo po ženskoj lozi brzorotke ubrzano dišući vraćam se na prijemni odjel. Pogled mi se ozario ugledavši kći kako, u širokoj bolničkoj spavaćici lila boje, sjedi i čeka sestru koja je uskoro odvodi na kat. U rađaoni će je dežurna liječnica pregledati i odlučiti jesu li trudovi oni pravi ili, pak, lažnjaci. Meni nalažu da čekam u prizemlju dok mi se kći ne javi.
Sjedim pola sata u predvorju, cupkam nogama, igram se prstima, nesvjesno grizem donju usnicu, odgovaram na učestale pozive budućeg oca i poruke bliske rodbine. Nakon nešto više od pola sata kći me obavještava da je vrijeme da joj se pridružim. Znači, to je to, baš kao što sam, poučena osobnim iskustvom, i pretpostavljala.
Ovoga puta skačem sa stolice i u pratnji sestre ulazim, treći put u životu, u rađaonu. Kći me je prijavila kao pratnju na svojemu porodu. Oblačim zaštitni ogrtač, stavljam plastične navlake na tenisice i idem prema boksu u kojemu će se moja kći ove večeri okruniti najljepšom od titula – onom iskonskom, doživotnom.
Sjedim pored nje. Inače spretna u rukovanju riječima, ne znam što kazati svojemu djetetu čije se lice sve češće grči, nakratko opušta, pa opet grči… Na monitoru pratim jačinu trudova, odnosno bola i njegova trajanja. Udahnem duboko kad se pojave vrijednosti preko 100, izdahnem kada spadnu oko nulte vrijednosti. Kako vrijeme prolazi sve manje pričamo, tek je držim za ruku da zna da sam tu, uz nju, da sam živa…
Upravo tako, da sam živa. Otkada joj je, prije pet godina, otac umro preko noći u nekoliko navrata mi je znala reći:
– Majko, obećaj mi da ćeš barem ti dočekati moje dijete.
Znale smo, i ona i ja, da joj to ne mogu obećati, da se možemo samo nadati kako ću doživjeti rođenje njezina djeteta. Kada mi je to prvi put kazala još je bila sama, a dijete je tek bila želja za koju nije znala hoće li joj se uopće ostvariti, još manje kada. A ja sam se, opet, držala pravila da svojoj djeci ne obećavam ono što, prema osobnoj procjeni, nisam mogla ispuniti.
– Htjela bih i nadam se da ću biti živa – odgovorila bih joj sa sjetom žene u sedmom desetljeću kojoj pješčani sat već neko vrijeme podrugljivo gleda u lice.
Obećanje nisam ni dala ni ispunila svojom odlukom niti voljom. Život je, jednostavno, bio milostiv – i meni i njoj.
Sestre ulaze, bacaju pogled na međunožje moje kćeri, dobace neki komentar i odlaze za svojim poslom. Načele smo četvrti sat iščekivanja. Trudovi su sve češći, sve bolniji, a ja sve napetija, nervoznija, bespomoćnija… A onda uđe babica, iskusna žena srednjih godina, i nakon pregleda zaključi da bi se mogao učiniti taj odlučujući korak:
– Hoćemo li rađati? – reče gledajući moju već izmučenu kći.
– Hoćemo – uzdahne ona, sretna da se nazire kraj bolu i početak nemjerljivoj sreći darivanja novoga života.
– Vi idite gore i držite je za glavu – usmjerava me babica primjećujući paniku u mojemu pogledu. Premještam se bez riječi, čini mi se da sve ovo tek sanjam.
I dok se kći drži za drške u predjelu zdjelice, diše i izdisajima tiska dijete iz svoje utrobe slijedeć primaljske upute, ja joj držim glavu u svojim rukama. Dvije druge sestre pritišću joj podlakticama trbuh, a pridružuje nam se i mlada liječnica. Svi je bodrimo dok ona, uz jauk i posljednjim mrvama snage, na Svijet donosi novo biće. Ugledah glavicu i sićušno stvorenje na babičinim rukama, još uvijek pupčanom vrpcom vezano za svoju majku. Muk, iščekujemo napeto prvi plač – krik života.
Evo ga, čujem tanani glasić sličan mačjem glasanju. Rodila se Nora, moje treće unuče.
Gledam to malo biće očima koje se, ne prvi put, dive misteriju života. Babica reže pupak, Noru odvaja od njezine majke čiju je posteljicu netom napustila. Pa iako više nisu jedno, tih devet mjeseci tijekom kojih su to bile, daje mojoj kćeri, baš kao i svakoj majci, devet mjeseci prednosti u odnosu na oca.
Nora još uvijek ne zna ni za sebe ni za nas, ali to ne mijenja činjenicu da svojim rođenjem i ulaskom u našu obitelj trajno mijenja naše živote.
I da, sretna sam, presretna što sam te prosinačke večeri ljeta 2019-og bila živa i svjedočila rođenju novoga života. I što ću, i kada me ne bude, na neki tajanstven i nedokučiv način živjeti u svojim unucima – Evi, Toniju i Nori.