piše: Milan Rajšić
Svi koji ovo čitaju i koji su 50+, zasigurno se sjećaju zadaćnica u koje se četiri puta u toku školske godine pisala Školska zadaća. Za ovo se đak nije mogao unaprijed pripremiti, osim kroz čitanje i opće znanje. Tema za Školsku zadaću bi se saznala “pet do dvanaest” i onda su počinjale Muke po školskoj zadaći.
Trebalo je pogoditi temu, pa uvod, razradu i zaključak, a uz to je trebalo i gramatiku znati. Petice su bile rijetke, jednako kao jedinice, a tko je dobio četiri ili pet, mogao je računati da će jednoga dana pisati eseje, kratke priče, novele…
Danas je obrnuto, na kraju školovanja se pisu eseji, prema podacima statistike, veoma slabih rezultata, ocjene su vrhunske, svi su Za studiranje spremni.
Zamislite da za Školsku zadaću, dobijete naprimjer temu “Što je trulo u državi Danskoj?”.
Dok se zbrojite i u mislima pronađete nekakvu poveznicu s Danskom, ja ću vam reći moje asocijacije prije više od pola stoljeća.
Prvo bih pomislio na Vikinge, iako ni dan danas ne znam jesu li oni bili Šveđani ili Danci.
Drugo bih pomislio na igru koju smo se kao djeca igrali. Bili smo fini kao Finci, ili samo fini po danu kao Danci.
Treća asocijacija je bila kraljević Hamlet, od milja zvani i Omlet.
Pa onda, neizostavni Andersen i njegove bajke.
Na kraju liste ondašnjih asocijacija na Dansku, bilo je “Otkriće ljubavi”, prvi danski “erotski” film, u kojemu se ništa al’ baš ništa nije vidjelo, ali se puno, puno, pubertetski maštalo.
Film u kojemu neki Johansen ide kod rođaka za vrijeme školskih praznika, a tamo ga dočekaju vragolaste sestrične.
Film smo kolektivno, kao razred koji je pobjegao s posljednjeg sata Građevinskih mehanizacija, gledali u kinu “Slavija”, u osječkom Donjem gradu, a nagovor za film je došao od profesorice hrvatskog jezika.
Gospođa Mirjana Đuric, koja je izuzetno ličila na Merilin Monro, ciljano nas je provocirala i uvodila u život odraslih.
Ovih dana sam šesti puta u Danskoj i moje današnje viđenje i znanje o ovoj zemlji daleko je od onoga od prije više od pola stoljeća.
Danci su fini i po danu i po noći. Uvijek. Danci su za mene bili i ostali Vikinzi. Andersena i njegove bajke sam prestao čitati, rastuživši se s “Djevojčica sa žigicama”. Cijeli život mi je bio u znaku hamletovskog, “Biti ili ne biti2.
Ono sa erotikom i posebnim seksipilom, nisam ni jednom do sada uspjeo uvjeriti sebe. Za mene je to mit.
Danska je danas za mene, pojam sklada, ljepote, skromnosti, jednostavnosti, suživota s prirodom.
Prvo što upada u oči, čovjeku koji putuje po Danskoj, je arhitektura. Jednostavne forme, funkcionalnost, minimalizam kojega bi se kod nas svatko postidio.
Njegovanje tradicije, očuvanje nacionalne baštine, čak i običnih seoskih kuća jos iz 17. stoljeća.
Protestantski asketizam bez suvišnih detalja.
Davanje prioriteta objektima vaznim za gospodarstvo, na uštrb onih za stanovanje.
Svejedno o čemu se radi, glavne karakteristike su funkcija, sklad i interakcija čovjeka i građevine.
Pa onda na red dolazi mir i mirnoća kako žive Danci. Nikakve nervoze, nikakove strke, nikakove vike.
Nije nikakovo čudo, da su Danci već godinama, najzadovoljniji i najsretniji narod u Evropi.
Dugo sam Dansku zamišljao kao visoko industrijaliziranu zemlju, kad ono tamo, u prvom redu agrarna zemlja, potpomognuta visokim i najnovijim tehnologijama.
Odusevila su me nepregledna zitna polja, na kojima niti jedan struk nije povaljan, uprkos stalnim snaznim vjetrovima. Danci su genetski razvili i oplemenili brojne biljne vrste za svoje klimatske uvjete.
U Danskoj sam po prvi puta vidio stotine hektara uljane repice, ali i desetke hektara graška, koji se bere tek kada se osuši.
Najviše sam se začudio poljima trave. Ne trave kao kod nas, koja služi kao sijeno za stočnu ishranu, vec trava koja zavrsava kao sjeme po nasim parkovima i dvoristima.
Pametan i radišan neki svijet, ti Danci.
A sad na posao. Jedan sat za temu: “Što je trulo u državi Danskoj?”