U rodnim Ričicama predstavljen “RIČIČKI MEMENTO”, nova zbirka pjesama Vinka Pavića, koji već dugi niz godina ima svoj pjesnički dom i u rubrici POEZIJA Hrvatskoga glasa Berlin.
Iz drugih medija/ Imotska krajina
autor: Mladen Vuković
U crkvi svetog Ivana u Ričicama 14. kolovoza 2022. predstavljena je šesta zbirka, ukupno osma knjiga Ričički memento Vinka Pavića, objavljena u nakladi varaždinske kuće Tonimir i imotskog ogranka Matice hrvatske.
O knjizi čiji naslov prožima i lokalno i univerzalno govorili su Mara Pezo, don Mladen Parlov i Mladen Vuković, stihove je čitala Tonka Parlov, program je vodila Elza Parlov, a u glazbenom dijelu programa flautu je svirala Ana Kujundžić uz glasovirsku pratnju Ivana Glibote “Crnoga”.
Zbirka u tri ciklusa donosi 87 pjesama i cijela je ispisana u zavičajnoj ikavici, najčešće u katrenima s rimovanim drugim i četvrtim stihom, u ritmu osmerca, deseterca i dvanaesterca, a popraćena je fotografijama Suzane Budimir i arhiva Ivice Pavića Jukina.
Autor se vraća u svoje djetinjstvo provedeno u Ričicama, i ostajući u duši veliko dijete, trga od zaborava stare običaje i navade naših baka i djedova, umače stih u narodnu mudrost, pučke izreke i gange, opisuje kršćanski odgoj djece i tvrdu vjeru njihovih roditelja, a mnoge pjesme popraćene su rječnikom danas manje poznatih riječi i lokalizma. Tako mu poetske slike imaju i dodatnu etnografsku vrijednost, a što se zbirka bliži kraju sve je vrckavija, duhovitija i šaljivija, jer je Pavić opisao seoske zgode i anegdote, ne krijući ni svoj satirični bič kojim šiba ljenčarenje, pijančevanje, blebetanje, pomodarstvo i druge ljudske poroke.
Predgovor zbirci napisala je Mara Pezo koja zaključuje: Ova zbirka, mogla bi za svog autora reći ono što reče njemački filozof i jezikoslovac Wilhelm von Humbolf: „Jezik – to sam ja.“ Pjesniku Paviću, riječ pero oštri. Veliko bogatstvo vokabulara u ovoj zbirci, zasigurno je nepoznanicom današnjoj mladeži. Znaju li možda značenje: cirlika, što je šuverin, paver, pišćac, tarana, mrginj, vučija, ređipet! … Ako ovom leksičkom bogatstvu pridodamo slikovitost pjesničkog izraza u simbolici i metafori, onda ne čudi što pjesnikovi Ričičani mogu najglasnije ,,soriti”gangu koja se u istoimenoj pjesmi u nemirnom glagoljanju (24 svršena glagola) razlila u duše i srca pjevača i pukla u „glasno trajanje” i poput Vrbice, „zorom orošena, u sve čežnje usanjana.”
Zbirkom RIČIČKI MEMENTO, pjesnik, Vinko Pavić iščupao je iz prošlosti dragocjenost jezičnog blaga i svojom inventivnošću sagradio jezični toranj do te mjere da riječ zapretana i zaboravljena, neovisno je li turskog ih talijanskog podrijetla, biva baštinskom vrjednotom lokalnog, ričičkog tla. Oteo ga zaboravu, ostavlja ga na dar novim generacijama i novim rječnicima, kao neprocjenjiv doprinos u korpusu sveobuhvatne hrvatske, jezične baštine.
Donosimo i tekst dr. sc. don Mladena Parlova na predstavljanju:
“Netko reče da se najdublje i najsadržajnije životne stvarnosti najbolje izriču tako da se o njima šuti. Naime, ono najdublje i najživotnije u ljudskom životu bliži se pragu neizrecivoga; zato je valjda najbolje o tome šutjeti. Doista, iskustvo nam veli kako ponekad više kaže smiješak na licu, suza u oku, stisak ruke i zagrljaj negoli tisuću riječi. Ipak, govoriti se mora jer je riječ ono čime se čovjek izriče, određuje i samoodređuje. Šutnja i riječ ne stoje jedna drugoj nasuprot, nego idu jedna s drugom, ruku pod ruku. Riječ se rađa iz šutnje, a istinska riječ budi i poziva na šutnju, na razmišljanje, na strahopoštovanje. Ubiti, samo riječi začete i rođene u šutnji riječi su koje govore, koje nešto kažu, poručuju, pozivaju i izazivaju.
Pjesnici su sluge Riječi i riječi. I kad njima vješto barataju svjesni su da su sluge, a ne gospodari riječi; svjesni su da su im riječi darovane. Pjesnici znaju da zadnji znak u pjesmi nije točka ni uskličnik, nego zarez i upitnik. Pjesnici su vječita djeca koja se čude nad životom i svijetom. I nama pomažu da, dok čitamo njihove pjesme, zaplovimo morima na kojima dosad plovili nismo, da putujemo svijetom kojega dosad vidjeli nismo. Pjesnici nas vode u prostranstva duha, svijeta nutarnjega, u prostranstva šira, dublja i dalja i od svemira cijela. Pjesnici su nam potrebni jer kako bismo bez njih letjeli, kako bismo bez njih sanjali, kako bismo bez njih ponovno djeca postali. A ako ne postanemo poput djece ne ćemo u kraljevstvo Božje ući. Pjesnik je dijete koje titrajima svoga srca naslućuje i dodiruje ono što svako srce u svojim dubinama želi, naime dodir beskraja, dodir Svega.
Pjesmom se u malo riječi puno kaže. Pjesma, poezija je oruđe i oružje pjesnika; oruđe i oružje kojim se drugoga, čitatelja, želi ne poraziti nego susresti, do istog iskustva dovesti, istom cilju usmjeriti, isto bratstvo uspostaviti. Padaju mi na pamet riječi Tina Ujevića iz „Pobratimstva lica u svemiru”, kako nitko nije sam, kako ima i drugih nego ti koji nepoznati, od tebe žive tvojim životom. Svi smo povezani, jedni na druge usmjereni; čovjek na čovjeka; čovjek na svako stvorenje i stvorenje na čovjeka. Znali ili ne znali svi smo jedno, jedan u Kristu, kako bi rekao sv. Pavao. Tu, duboku, životnu istinu pjesnici znaju; znaju za nju i kad o njoj šute, kad o drugim stvarima pjevaju, kad stihove sriču.
Zbirka pjesama Ričički memento šesta je zbrka poezije Vinka Pavića. Vinko je možemo reći bez imalo pretjerivanja ili lokalpatriotizma ili lažnog ponosa i skromnosti, jedan od najboljih i najvećih živućih hrvatskih pjesnika. Na raznim natječajima poezije, bilo da je riječ o duhovnoj, domoljubnoj ili poeziji općenito, Vinko je dobitnik više različitih nagrada, uglavnom prvih. Svoje rodne Ričice Vinko je zadužio ne samo brojnim prilozima koje svake godine objavljuje u župnom listu, nego i s dvije monografije, Ričička škrinja uspomena te Povijest i rodoslovlje ričičkih Pavića.
Pjesmama iz zbirke Ričički memento Vinko nas vodi u svoje i naše Ričice, ili bolje reći Ričice naših djedova i baka, Ričice koje su mu trajno osvojile dušu i kojih se ne može, a i ne želi riješiti; Ričice u kojima uvijek iznova nalazi sebe, ili bolje reći onaj komadić duše koji mu je potreban da bi se osjetio cjelovit, da bi se osjetio životan i živ. Svojim pjesmama Vinko nas vodi u sjećanja svoga djetinjstva, u prostranstva života svakodnevnoga, a koji krije klicu vječnosti. Čitajući njegove stihove poželimo i sami pjesnici postati, riječima lijepo baratati, stihove sricati, dušu otkrivati. Ah, kako je lijepo pjesnik biti! Kako je lijepo riječju sebe i druge zatraviti! Kako je lijepo dušu otvoriti pa da iz njezinih dubina šikne krik, vapaj, uzvik i usklik prema rodnoj grudi, prema djedovini, prema blizini i daljini skrovitog i otkritog.
Poštovani uzvanici ovog predstavljanja, uzmite i čitajte ovu sjajnu zbirku poezije. Uzmite i pijte s izvora bistroga, nezamućenoga. Uzmite i utažite žeđ za ljepotom što gori u srcu svakoga od nas. Srknite stih i dva pa još jedan pa ožednite još više, još dublje, do točke da se, u svakome od nas, u dubinama našim izvor probudi, da poželimo pjesnici postati, da se usudimo pjesnici biti, i sanjati o dobrome, o lijepome, o djedu i baki, o čovjeku znanu i neznanu, sanjati o svojim Ričicama, boljim i ljepšim nego onima naših baka i djedova.”
