SUDBINE II. DIO
Vraćamo se iza sedam brda i dolina u dom obitelj čije sudbine odlučih opisati u nastavcima, riješih kazati ono što oni nisu stigli ili mogli.
piše: Stjepan Poljaković
Draga Bako!
Možda će te čuditi što ti piše onaj kojeg skoro svaki dan viđaš, dopusti da ti objasnim razloge i povode pisanja.
Ima tome vremena kako sam kod vas u kući ulovio djedov pogled, izgubljen, kao da nije tu među nama. Zazeblo me oko srca, znam ga, znam vas od prvog koraka, pogleda, poželio sam ga u tom trenutku zagrliti, izljubiti i reći mu koliko ga volim, pitao sam se u isto vrijeme koliko bi on od toga shvatio?
Požalio sam što mu neke stvari nisam rekao dok je bio svjestan, u punoj snazi. Nekako sam podrazumijevao da je on tu, moj djed i čemu govoriti nešto što se podrazumijeva?
Sada kada smo svi pa i ti svjesni da on odlazi želim makar tebi reći ono što za vas dvoje osjećam, dajem si pravo pisati u ime svih nas koje si čuvala.
Nadam se da se nećeš rastužiti, pišem ti jer voliš čitati i slutim da ćeš baš ovo pročitati više puta.
Volio bih da ovo shvatiš i primiš kao ohrabrenje, utjehu, molbu.
Drugi razlog ima veze s datumima, neki dan sam gledao neke tvoje nalaze i vidio godište rođenja, znam ja koliko si ti stara, ali kad to vidiš napismeno…
Stara si bako, pitam se što li je morala proživjeti i doživjeti osoba rođena početkom velike ekonomske depresije?
O životu i smislu življenja sam počeo misliti od kako je Mama počela bolovati, znaš da je otišla na put bez povratka, ne bih da ti pišem o tome jer nam je to svima pa i tebi svježa rana, samo ti želim reći, postao sam svjesniji života od kada sam se sreo s bolestima.
I sad, kad pomislim što si ti sve pretrpjela pitam se kako? Od kuda ti snaga da tolike godine podnosiš sve (ne)volje, znaš li da smo u nekim trenutcima i mi prestali vjerovati da ćeš izdržati?
Sada te želim zamoliti da izdržiš i djedov izvjesni odlazak, zvuči djelom sebično ali znaš da te to ne molim samo zbog sebe, više zbog tetke, strica i tate.
Posebno Tate, svaki dan vidiš kako mu je i s čim se sve bori. Brinemo se za tebe, volimo te makar ti to ne govorimo (pre)često, uživamo kada vidim da i ti uživaš.
Obradovao se kad mi je prijatelj neki dan rekao da te prepoznao dok si se sa skrbnicom šetala kraj stadiona, prepoznao je moju baku makar u kolicima i moja baka je opet a stazama koje je tko zna koliko puta prošetala?
Bako ti si dio nas, naših života, naši uspomena, naših osjećaja. Došlo je vrijeme da opet kao nekada zauzmeš obrambeni gard i ne daš tuzi da te slomi, ma ne daš nikome da te slomi, u ime svih nas koji se borimo sa gubitcima najbližih izdrži da ne izgubimo i tebe. Želimo te zagrliti, zaštiti i održati među nama makar dok ne zarastu ove rane, Mama, Djed…
Kad kažem makar, svjesni smo koliko si pretrpjela i proživjela i doći će trenutak kada to sve mora stati, kada ćeš sklopljenih ruku počinuti u nadi uskrsnuća u koje vjeruješ. Ja ne želi da se to dogodi tako brzo, da opuste dvorišta u kojima sam odrastao.
Svi se brinemo za tebe i brinuli smo se od uvijek, i to se (valjda) podrazumijevalo pa to nismo spominjali, ispada da se često prešućuje ono što se možda, ali samo možda, podrazumijeva.
Promatrao sam tatino lice kada si nakon dužega vremena sjedila na našoj terasi, primijetio sam osmjeh na njegovom licu a makar ja znam da se u zadnje vrijeme ne smije kao nekad.
U ime toga osmjeha, u ime svih nas, drži se, pomogni nam svojom hrabrošću i voljom, svojim primjerom, da nadvladamo sve što nas je snašlo.
Stoj mi živo i budi mi zdravo, voli te tvoj F…..