piše: Milan Rajšić
Svašta se u životu može zaboraviti i propustiti: rođendan, imendan, godišnjica … Svašta, ali ne i sve.
Dana 22. listopada 1964. Nobelov institut je objavio da je dobitnik Nobelove nagrade za književnost za tu godinu francuski filozof i književnik Jean-Paul Sartre.
Međutim, Sartre je tu nagradu odbio.
To je izazvalo incident u javnosti, jer je to bio prvi slučaj da je netko svojevoljno odbio Nobelovu nagradu (ona nosi i znatnu svotu novca).
Kasnije je u povijesti Nobelovu nagradu svojevoljno odbio samo još jedan jedini čovjek – Vijetnamac Le Duc Tho 1973. godine. Nagradu za mir su trebali dobiti vijetnamski političar Le Duc Tho i američki državni tajnik Henry Kissinger za pregovore o mirovnom sporazumu u Vijetnamskom ratu.
Sartre je u francuskim novinama Le Figaro objasnio zašto je odbio nagradu. Kao prvo, naglasio je da žali što je njegov čin izazvao skandal u javnosti.
Rekao je da je nagradu odbio zato što pisac mora ostati nezavisan od institucija koje ih dodjeljuju. Nije želio da ga Nobelova nagrada transformira i asocira s institucijom Švedske akademije.
Napokon, Sartre je istaknuo da Nobelova nagrada ne uzima podjednako u obzir pisce svih ideologija i nacija, nego da preferira zapadnjačke obrasce.
Sartre je u svojim načelima bio dosljedan, jer je već prije toga bio odbio i članstvo u francuskoj Legiji časti, a rekao je da bi odbio i Lenjinovu nagradu od Sovjeta da mu je bila ponuđena.
Prije pola stoljeća, a otprilike polovicom kolovoza 1977. na jednom planinarenju po crnogorskom Durmitoru, od jedne Z., dobio sam na poklon Sarteovu “Mučnina”.
Pola stoljeća poslije, mučio sam se sa Z., sa Sartrom, s “Mučninom”, sa samim sobom, ali se isplatilo.
Nije bilo glavnog dobitka na Loto, ali je u mom životu, ovim Sartovim razmišljanjima, zasigurno pobijeđena ludost i/ili glupost, ovoga svijeta.
Ručak je. Restoran do posljednjeg mjesta pun.
Gladni, svih zemalja ujedinite se!
Svi putevi vode u restoran.
Za susjednim stolom, jedan od, kao ja, gladnih, nosi radnu majicu, na kojoj piše: “ALGAR STONE Mármores e Granitos, Ida.”
Svaka sličnost s “Mramor, kamen i željezo” je slučajnost.
Baš sve može biti slomljeno…
…a mučnina?
Muskarac s cackalicom medju zubima i dama preko puta njega, s trostrukim podbratkom, koja bez prekida tipka po telefonu…
Mramor, kamen i zeljezo…
Mucnina!
Ne slavim i nikada nisam slavio rodjendane, ali Sartova “Mucnina”?…
Idem prema kraju…
To se mora zaliti.