piše: Milan Rajšić
Svakodnevna kratka popodnevna šetnja je iza mene.
Ovaj put još kraća. Mosel se preko noći popeo za četiri metra.
Sve biciklističke i šetačke staze, na obadvije riječne obale, zatvorene.
Beskućnik, kojem sam svakoga dana nosio litru tople kave, dobio utočiste kod Caritasa. Moj stari šator, u kojem je spavao posljednjih tri mjeseca, a s kojim smo se sin i ja, vukli jos prije dvadeset godina po Aljasci, otplovio niz rijeku, pa dalje Rajnom do Atlantika.
…
Korona stigla i na južni pol. U istraživačkoj stanici, na Anktarktiku, 16 od 25 znanstvenika, pozitivno. Kako je virus tamo dospio, nikome nije još jasno. Svi bili cijepljeni.
Mislim se nešto, sjedeći i drijemajući poslije ručka, a je li meni trebalo da se toliko godina mučim, putujem po ciči zimi i pasjim vrućinama, danju i noću, s vizom ili bez nje…
Lijepo sjedne čovjek u fotelju, a ispred njega putuju razne države.
Prije par godina je u modi bila Sirija. Prije nje Irak, a poslije Jemen.
Krajem prošle godine na programu: Putovanje po Bjelarusiji i Poljskoj. Desetak dana. Puni pansion. U pauzi, kratka putovanja po Etiopiji.
Godina 2022. počela bogatim programom. Tek su prošla Tri kralja, a mi se već nagledali slika iz Sudana. Jeste da nisu bili prikazivani Bijeli i Plavi Nil i njihovo ušće, al’ putovanje je putovanje. Od prije koji dan je na programu i Kazahstan, u kojemu sam prije četiri godine doživio najnižu temperaturu od minus 27 stupnjeva Celzijusevih.
Milina prava ova putovanja. U toplom si, ne plašiš se krađe, nema promjene vremenske zone i besanice, nema ni prolijeva. Nije potrebna rezervacija, niti kreditna kartica.
Netko tko ne želi gledati crna lica ili kosooke, samo prebaci na Nizozemsku, istočnu Njemačku ili Francusku i u trenutku slavi karneval, dolazak nove godine, dan republike, prvomajske krijesove…
Sve veselo, razigrano, vatromet, palice, razbijena stakla, zapaljeni automobili, vriska, plač, jaukanje…
Samo sjednes u fotelju i odlučiš se za koga ćeš navijati. Plavi, crni, zeleni, crveni, bijeli. Sve igre su na raspolaganju, pa biraj, uživaj i veseli se dušo moja.
…
Za instrument godine, izabrani bubnjevi. Mogu si zamisliti sretne roditelje i sretne susjede, tamo gdje se svira ovaj instrument.
Godinama su moja djeca svirala klavir, gitaru i pjevala, ali svako petnaest minutno Filipovo vježbanje saksofona, završavalo je zvonjenjem na vratima.
…
Prije 75 godina, iz tiskare je izišao prvi broj tjednika “Spiegel” i označio povijesnu prekretnicu u borbi za slobodu medija i slobodu govora.
Za razliku od susjeda, Hrvatska je uspjela Vijesnik, Feral, Start i Danas, kao prokazane slobodne medije, ugasiti u samo trideset godina demokracije.
Nisu danas, ljubljansko Delo, sarajevsko Oslobodjenje, beogradska Politika ili budimpestanski Nepszabadsag, neke velike i važne novine, posebno u ovo vrijeme interneta ali su bar pokazale da se cijeni tradicija pa i nacionalno naslijeđe.
…
Sad idem jos jednom, razgaziti nove cipele. Predamnom je narednih dana, stotine i stotine kilometara.
P.S.
Dva zanimljiva događaja u posljednjih 24 sata, samo još više potvrđuju nesposobnost Hrvatica i Hrvata za demokraciju i javno mišljenje.
Bivša premijerka, vodeći televizijski voditelj, hrvatski književnik, bivša ministrica… Jedva su dočekali da kažu svoje pogrdne riječi, upućene sportašu Novaku Đokoviću, a da uopće nisu sagledali kompletnu krvnu sliku slučaja Novak je protivnik cijepljenja i k tomu još slijedbenik čudnih gurua i učenja. To nema dileme. Novaka rado gledam dok igra tenis, a ostalo mi se uopće ne dopada.
E, taj isti Novak, nije otišao u daleku Australije, kao kofer, već je prije toga isposlovao potrebne papire. Prilikom ulaska u Australiju, to nekom od službenika koji sto posto precizno radi svoj posao, nije bilo dovoljno, a sve skupa što je nastalo poslije toga, nije dovoljno da ugledni hrvatski ljudi, pogrdnim riječima, prozivaju sportaša.
Ništa ugodnija situacija nije ni s izjavom pape Franje, moga omiljenog lika posljednjih desetak godina.
Na njegovu molbu, upućenu svijetu, u kojoj poziva mlade ljude da se više vole, žene i prave djecu, nekakva Mikrela, bivša ministrica, bez imalo mozga u glavi, mrtva hladna, izgovara:
“E, jest se pravi našao da nam o tome govori.”
Točno je da taj isti gospodin nema djece i nije se ženio, ali ima puno pravo govoriti o svim pojavama na kugli zemaljskoj.
Sve barijere padaju. Vrijeme je Milanovića, Mikrela, Jaca, Tomića, Stankovića… Prozivanja, vrijeđanja, ružne riječi, pljuvanja…
Glupost vlada svijetom, rekao je veliki Gluckman, prije tridesetak godina.
S punim pravom.
