Mirko Popović
Pred san dojmio me
šapat trave što se kao val
ulijeva u bolničku sobu
Zašto li se sjetih
ljubavnoga pisma
od prije mnogo godina
koje se zaustavilo u jednoj
od zaboravljenih ladica
U nedostatku cigareta
i navali glasne tišine
sred bijeline zidova
melankolično ga ispratih
među zvijezde da ozvuče
te nenapojene priče
Pred san utihnuo je sat
i netko je neznan
glasno čitao poeziju
kao da oživljuje retke
poznatog romanesknog uratka
I sinoć sam u toj disonanci
u toj neobičnoj radosti
uspio prevariti sebe
da sam sretan spoznajući
kako krvare davna proljeća
dok mi mileniji bruse čeljust
a ja postajem oblutak i žal
pod krikom ptice koji ne pita
otkuda si kamo si zašto si što si
Pred san zagrljen zanosom
slušam kako kako jedna sestrasa
s vrata bolničke sobe
smješkom demantira
moje uvjerenje
da se neće više zanjihati
muk eonā niti iz smrtnog svemira
rasti tkivo koje oblikuje ljubav
koje rađa nostalgiju
koje oplođuje misao
i udahnjuje svjetlost oku