piše: Milan Rajšić
Tri dana i više od stotinu kilometara, bila su u znaku rata. U formi starog zahrđalog tenkovskog željeza, u obliku sivih betonskih bunkera, maslinasto-zeleno-sivih uniformi ili aviona koji više ne lete, na pogled ružnih i opasnih fortifikacijskih prepreka i čeličnih amfibija… I vesterna.
Kao što u vesternu, dobri momci jašu na bijelom konju, a loši na crnom, tako su i ovdje, na brojnim grobljima u Normandiji, dobri momci pokopani pod bijelim križem ili Davidovom zvijezdom, a oni loši (njemački), moraju ležati ispod sivoga-crnoga križa.
Za više od tri tisuće, koji se vode pod “nestali”, vestern ne igra.
Malo selo-grad, Isigne-sur-Mer, poznato je po najboljem francuskom maslacu, a za mene je posljednje mjesto u Calvados.
Selim se u departman La Manche. 360 kilometara obale za manje od pola milijuna stanovnika, dva parka prirode i šest zaštićenih područja na 4000 hektara površine, sedam tisuća kilometara staza za hodanje.
15 je metara ovdje razlika između visine plime i oseke, u zaljevu Mont-Saint-Michel. Najveća razlika u Evropi.
Sve je u La Manche mnogo skromnije i nema puno turista. Prvih dvadesetak kilometara, Utaha plaža, vezano je za iskrcavanje u prošlom ratu, a onda dolaze: mjesto s najboljim biskvit kolačićima (30 milijuna komada malih peciva s različitim ukusima, ispeku mjesečno!),
Pa selo s najboljim jakobovim kapicama. Dođite sutra, sve rasprodato.
Pa jedna jutarnja sirova oštriga s puno limuna. Podrazumijeva se, najbolje u Normandiji. Pjenušac ću popiti kad se vratim u Trier.
Selo Barfleur, već više puta proglašeno za najljepše u Francuskoj.
U Cherbourg, nema Catherine Deneuve, “Titanik” već desetljećima ne pristaje u gradsku luku, ali još uvijek postoji jedan majstor, koji proizvodi Šernburške kišobrane i do kraja oktobra traje izložba “Dior šeširi”
Otišao sam do groba i kuće u kojoj je posljednjih sedam godina živio Jacques Prever. Selo, malo, malo, tek četiri-pet kuća. Posvuda u zraku visi sentiment, nostalgija, romantika, melankolija…
Malo mi se plakalo. Je li to zbog neke Barbare ili lošeg vina, vrag će ga znati.
Rt de la Hague, važi za “normandijski kraj svijeta” i nikada još nisam vidio melanholičniji prostor. Sivo, smeđa obala, zeleni pašnjaci, plavo-crno nebo i kiša.
Na zapadnoj strani poluotoka, jako zeleno ali i jako skromno i siromašno. Siromašno kao u “Kordun, Bosna, Banija i Lika…”
Skromno, a standard žitelja, zavidno visok. Žitelji ovoga prostora su odlučili da duboko u magmatske stijene, pohranjunu atomski otpad. Za novac, podrazumijeva se. Veliki novac. Ovdje Njemačka, odlaze dvije trećine svoga atomskog otpada. Ovdje u Šernburšku luku, dovozi otpad i Japan, ali ovdje i mali ljudi žive na visokoj nozi.
U Barneville-Carteret, počinju ponovo, prekrasne pjescane plaze, turizam cvjeta.
Dodatno dobro ide i zbog susjednih engleskih otoka, raja za neplatiše poreza: Jersey, Guernsey i Alderney, koji uživaju samostalni status. Milijuni ljudi, godišnje dolaze, da uživaju u francuskoj kuhinji i plažama.
U Granville, široke pješčane plaže i zbog Golfske struje, puno toplije. Grad osnovali bogati Englezi, a danas nosi titulu “Monako sjevera”.
I tako, dođe kraj Normandiji.
St. Michel je nemoguće opisati. To mogu samo anđeli i vanzemaljci.
Početkom devet stoljeća, ovdje su doplovili bradati Vikinzi i započeli s pljačkom i otimačinom. Sve do Pariza. Siromašni svijet nije bio spreman na odbranu i svakoga je dana molio Boga da ih oslobodi toga “normanskog terora”. Pa otpočeli pregovori s vikingskim vođom Rollo i izrodili plodom, da Vikinzi za sebe uzmu prostor današnje Normandije, osnuju vojvodstvo pa onda neće otimati sami od sebe. A kad su se oni dali na zemljoradnju i trgovinu, pa njih i Normandiju krenulo.
Poslije bijelih stijena Alabaster obale, sitnoga pijeska podvučeno krvavo-crvenim u Calvadosu i brutalno nemilosrdnih bazaltnih stijena La Mancha, selim se u Bretoniju.
Iza mene je hedonizam impresionisticke bijele obale, makijavelistički militarizam i minimalistički asketizam Normandije.
Au revoir!!!
****
Posljednja znanstvena istraživanja, na vlastitoj koži, pokazuju da kiša u Normandiji ne pada svaki drugi dan. Kiša u Normandiji pada najmanje dva do tri puta. U jednom danu.
Ovdje je sve u znaku kiše i urlajuće, zavijajuće, vrišteće, šušteće vjetrene elegije.
****
Švedskoj akademiji za dodjelu Nobelove nagrade, trebalo bi predložiti, da iznimno dodijeli jednu nagradu za medicinu-kemiju-fiziku-ekonomiju-književnost…
Nagradu treba dobiti Francuska, za posebnu brigu o “Mjestu gdje i car ide pješice”.
Objašnjenje odluke: Brojni, širom cijele Francuske, izgrađeni i besplatni klozeti, dobro utječu na smanjenje bolesti probavnog trakta i mokrenja, ne stvaraju se otrovne supstance, jer se mnogo ne trpi unutarnji pritisak, poslije svake dobro obavljene male ili velike nužde, čovjek je spreman ponovo kupovati i konzumirati veće količine hrane i pića, a sve nabrojano radi uzvišeno poetski.
Ne smije se zaobići ni Norveška akademija, jer je korisnik klozeta, nakon obavljenih radnji, postao pravi pravcati pacifista.