piše: Milan Rajšić
Godina koja traje je, uprkos čudnom i nepovoljnom vremenu, političkoj situaciji u svijetu i stalno rastućim cijenama, bila za mene uspješna, barem po putovanjima.
2024. godinu sam započeo u Jordanu, šetajući i penjući se po drevnom nabatejskom gradu Petra, pa par dana kasnije uživao među bogatima na otoku Rodosu i obali Egejskog mora.
Lutanje po Južnoj Americi trajalo je dva i pol mjeseca i proteklo bez ikakovih problema. Nikakva prehlada, nikakva krađa, nikakav gubitak.
Prije odlaska na bicikliranje po Francuskoj, Španjolskoj i Portugalu, odmor i lakoća putovanja, ponovo po Jordanu, gdje su turisti postali misaona imenica, a biti jedan od rijetkih turista – čast.
Nakon kiše dolazi sunce, kaže latinska izreka.
Ovoga ljeta je bilo samo sunce.
Nesnosne vrućine, sunce u izobilju i stalni usponi i spustovi biciklom, polomili su me kao što beba slomi zvečku kojom stalno udara oko sebe. Pirinejska brda Francuske i Španjolske su mi izašla na nos, a još je teže bilo u Andaluziji. Brdima i vrućini priključio se i snažan vjetar, podrazumijeva se u prsa.
Pet dana Ništa u Portugalu me oporavilo, pa sam krenuo u novo (greška! ponovo ljetno) bicikliranje uz rijeku Dunav, od Osijeka do Crnog mora, a dobar dio i natrag.
Bilo ludo dobro, novo, nepoznato…
…i do bola vruće i vrelo.
Gume na biciklu se topile. Čovjek od svega ojačao.
Stigla jesen i putovanje po Maroku. Bio je to šlag na torti putovanja u 2024. godini.
Već planiram za sljedeću godinu, da se vratim na meni omiljeni Magreb.
Za desetak dana u društvu Anuse i Marije, pravac ću jugoistočna Azija.
Četiri države i tisuće novih i lijepih slika nas očekuje.
Kako je bilo, pokušat ću opisati, ako mi se Muza Talija ponovo javi.
Već godinu dana nisam napisao ništa pametno.
Nisam ni ranije pisao jako pametno, ali sam pisao.
Godinu 2025. ću u društvu Anite, Marije, Martine, Natalije i Dušana, dočekati na hodočašću po Portugalu i Španjolskoj.
Ne očekujem da ću sljedeće godine biti mlađi, pametniji, odlučniji.
Ne očekujem bolje, vedrije i veselije vijesti na radiju, TV-u ili u novinama, rano ujutro kada se probudim.
Ne očekujem ni da će trebati manje novaca za živjeti i preživjeti.
Ne očekujem olakšanja u proceduri putovanja i digitalizacije putovanja…
I što onda?
Bolje mi je Dobro, očekivati negdje u siromašnom Trećem svijetu, nego se mučiti u vrlom bogatom Zapadnom svijetu, čekajući dobitak na Lotu.
U Novoj 2025. godini, Hrvatski planinarski savez slavi 150 godina postojanja a ja ću biti 73 godine star i iza sebe imati 56 godina planinarenja.
Dio planova za putovanje sljedeće godine je moj doprinos slavljenju planinarske ideje kao i sjećanje na brojne prijateljice i prijatelje, koji su bili dio mojih planinarenja i putovanja.
Počinjem usponom na Mojsijevo brdo u Egiptu, pa po tko zna koji put na Visoki Atlas u Maroku.
Zimski uspon s dosta snijega, ali ostvariv svakom prosječnom planinaru.
Par dana ću lutati po divljim bespućima rumunjskih Karpata, a kada nađem jedan slobodan vikend, skoknut ću do najviše planine u Baranji.
Kasno proljeće ili početak ljeta potrošit ću na Krkonose i najviši vrh Češke Republike..
Ohladit ću se malo između vrelih vulkana na Islandu, pa planinarsku godinu završiti na etiopskoj visoravni i za mene, najlijepšoj planini koju sam posjetio, Mt. Kenya.
Mrtav umoran i zadovoljan, kraj godine ću dočekati na “planinama” Luksemburga, Belgije i Nizozemske.
Umor prolazi, zadovoljstvo ostaje!
U novu 2025. u novim cipelama Borovo, širom raširenim punim jedrima i s gasom do daske.
DO POSLJEDNJEG DAHA moj je (i J. L. Godarov) omiljeni film.