piše: Milan Rajšić
Snažan južni vjetar puše s mora prema kopnu. Obustavljen brodski i trajektni promet.
Umjesto na grčkom otoku, život trošim na turskom kopnu. Svaka sličnost s izbjeglicama, azilantima, migrantima…, sasvim slučajna. Jedino ja znam da ću, kada vjetar oslabi ili prestane, pravac svoje kuće.
A kuća mi je, za sada, dva tjedna odmora, na otoku Rodosu ili u Kusadasi, turističkom centru na ušću rijeke Meander u Egejsko more.
Može ovo izbjeglištvo, potrajati i duže, ništa se ne bunim. Vrijeme je dovoljno dobro da čovjek svakoga dana prepješači petnaestak kilometara, između toga pogleda i obiđe neki od ostataka daleke dorske, grčke, hetitske, rimske, osmanlijske, a naše povijesti, a onda utone u carstvo orjentalnih mirisa, ukusa, okusa, boja, zvukova…
A miriše, prija, šareni se, odzvanja, slatko je ili ljuto, kiselo ili gorko, skoro podjednako i u Grčkoj i u Turskoj. Nije to slučajno, nije to samo tako, iza toga svega se kriju dvije velike civilizacije. Na jednoj strani antička Grčka, alfa i omega naše, a šire svjetske demokracije, znanosti i lijepih umjetnosti. Na drugoj strani, “tek” osam stotina godina medju nama prisutan, došljak s dalekog istoka, snažna Turska, od koje su se pola stoljeća Europi tresle gaće.
Sada, ruku pod ruku, dobrosusjedski i bez rezerve, Grčka i Turska, dijele veliki prostor jugoistočne Europe. Jedini koji remete idilu, su EU, koje kažu, i to na glas, otvoreno: “Oni tamo nisu kao mi!”
EU nam uvijek iznova naglašava, da oni tamo nemaju istu demokraciju kao mi, da nemaju istu religiju kao mi, da nemaju uspješnu ekonomiju kao mi, da…
Oni iz EU, pokušavaju nama objasniti i pokazati, samo ono što oni drugi nemaju i nije im dobro. Nikada još nisu govorili, kako je “tamo kod onih” ovo ili ono dobro ili bolje nego kod nas.
A miriše, prija, šareni se, odzvanja, slatko je ili ljuto, kiselo ili gorko, skoro podjednako i u Grčkoj i u Turskoj.
I kod nas, ali i kod njih!
I kod njih, ali i kod nas!