“Mi pokazujemo naša lica” naslov je izložbe koju je organizirala Grupa za samopomoć bosanskih žena protiv strahova i depresija.
tekst i foto: Sonja Breljak
Berlin/ Dirljivo, potresno, poticajno, poučno, zanimljivo… Teško je odlučiti kojim pridjevom obilježiti događaj koji se odigrao u večernjim satima netom prošle subote, na adresi Boxhagenerstr. 89, u berlinskoj četvrti Friedrichshain-Kreuzberg.
Najbolje je možda reći da su svi ti pridjevi obilježili večer, točnije, izložbu, priče, razgovore, događaj što su ga pod naslovom “Mi prikazujemo naša lica” organizirali članovi Grupe za samopomoć bosanskih žena protiv strahova i depresija.
“U Berlinu djeluje više od 70 migrantskih grupa za samopomoć. Ciljevi su im raznovrsni, razlikuju se i po načinu rada i raznim formama samopomoći koju primjenjuju, jedino im je svima zajedničko, želja da praktično primjene samopomoć. Samopomoć znači slušati jedni druge, pomagati se, dati ili dobiti dobar savjet… Teme u grupama su različite a zajedničko im je svima da su ljudi sa istim problemima ili u istim životnim situacijama, sastaju se da bi razgovarali. U grupama nalaze uzajamnu podršku i nove ideje. Zajednički moto je: “Ja nisam sam, jer se i drugi osjećaju i misle kao ja.” Riječi su ovo proistekle iz brošure u izdanju Radne grupe Berlinskih centara za samopomoć i projekta “Samopomoć i migracije”.
Azra Tatarević od koje je poziv za subotnju večer i potekao, djelatnica je upravo tog Centra koji je brošuru o samopomoći i migracijama, na više jezika, izdao još 2014. godine i koja je, između tih više od 70 grupa za samopomoć inicirala i organizirala grupe za samopomoć bosanskih žena protiv strahova i depresija koje danas, na pet mjesta u raznim dijelovima grada, okupljaju više od 150 žena.
Grupa za samopomoć u Friedrichshain-Kreuzberg, postoji već 11 godina i okuplja tridesetak žena. Ovu obljetnicu riješile su obilježiti izložbom portreta 11 žena koje od samih početak djeluju u ovoj grupi.
Večer na koju sam pozvana posjetih zajedno s Elizabetom Kopić, dopredsjednicom Zavičajnog kluba Brođani Berlin e.V. koja je u Berlinu više od 50 godina i Karmen Meić, predsjednicom Hrvatske kulturno-umjetničke i sportske zajednice Berlin koja spada u migracije novijeg vremena.
Vrijeme o kojem govori izložba i večer u organizaciji Grupe za samopomoć bosanskih žena, dogodilo se između te dvije migracije, dotiče ratno i poratno razdoblje, vrijeme dolaska izbjeglih i prognanih osoba s prostora Jugoslavije, vrijeme devedesetih godina.
Uz 11 portreta žena koji oslikavaju današnje vrijeme, izložbu prate i životne priče glavnih akterica i članica Grupe. Inicijatorica i voditeljica Grupe Azra Tatarević, nastavnica po zanimanju koja je prije 11 godina spoznala potrebu organiziranja ovakvih grupa za samopomoć te se za takvo što i stručno obrazovala, otvorila je večer i izložbu opisujući upravo vrijeme i potrebu za okupljanjem i traženjem novih puteva organiziranja i pomoći osobama koje iz rata nose traumu, žive sa strahovima i depresijama u sebi.
Da je problem s kojim su se suočavali ratni stradalnici sa svih strana i svih nacionalnosti, uistinu dubok i bolan, govori i mišljenje stručnjaka kako se ratna trauma na neki način prenosi i proteže i na sedam generacija iza one koja je traumu doživjela.
A da je Azra Tatarević inicirajući i vodeći ovakve grupe u Berlinu učinila veliku stvar, govore i pripovijesti portretiranih žena i njihova zahvalnost, njihov doživljaj, put, napredak, razvoj, samosvijest i samopouzdanje razvijeno u grupi i preneseno i izvan nje.
O doživljajima iz prošlosti, o ratnom vremenu, dolasku u Berlin, izgubljenim godinama, godinama traženja, snalaženja, godinama nalaženja u grupi, o njenoj važnosti, o zajedničkim aktivnostim i onome što su značile za svaku od portretiranih žena ponaosob, a time i za brojne druge žene, članice Grupe za samopomoć, govorile su: Vehdina, Ismeta, Hida, Senija, Amira, Sakiba, Zumra, Fatima, Ziza, Mirsada i Zumra.
Bilo je i suza i smijeha, bilo je pjesme i šale. Bilo je stresno i potresno. Bilo je poučno.
Dobra stvar je da njemačka država podupire nove forme organiziranja i stane iza traženja puteva i rješavanja problema koje donese život pa i kad je to s godinama zakašnjenja. Važna stvar je da takve forme koje na koncu i podupre država, traže i nalaze pojedinci koji su prije nego li drugi s istim ili sličnim problemima, u stanju te probleme sagledati i skupiti snage mijenjati sebe i organizirati i druge oko sebe, čineći na taj način dobro i sebi i njima, a u konačnici i cijelom društvu.
Istina, devedeetih godina se ratnim izbjeglicama iz Jugoslavije u Njemačkoj nije dogodila integracija. Teško je to spoznati ali ne čudi jer se i o problemima i potrebama gastarbajterske integracije počelo govoriti tek dvije tisućite godine. Zato je vrijednost grupa za samopomoć koje su na mala vrata integrirale cijele grupe, zajedno upoznavali grad, Njemačku, družili se i putovali, gradili samosvijest i samopouzdanje, još veća i važnije.
Kad već iz strašnih ratova iza nas, čovjek i države ništa nisu naučile već grabe prema istim strašnim doživljajima i događajima koji ostavljaju nezamislive posljedice na ljude, valja onda od ovakvih ljudi i grupa, poput Grupe za samopomoć bosanskih žena protiv strahova i depresija, samo slušati, gledati i učiti.
Najbolje je da se takvo što na izvoru njihove potrebe, i ne dogodi. A kad to nije moguće, da se iz njihove organiziranosti i poruka koje šalju, nauči kako postupati u budućnosti s ljudima koji prožiljavaju i doživljavaju, u sebi nose i prenose ratne traume. Tema je važna do neba upravo u ovom trenutku dok nas, Berlin, Europu i svijet preplavljuje novi val ratnih stradalnika.
Izložba “Mi pokazujemo naša lica” zamišljena je kao putujuća, što znači mogućnost postaviti ju i o problemima, te načinu organiziranja i borbe s ratnih traumama, strahovima i depresijama, razgovarati na još puno mjesta u Berlinu i šire.
Čestitke grupi za samopomoć bosanskih žena protiv strahova i depresija na 11 godina organiziranog djelovanja i svemu što su u tim godinama postigli a o čemu svjedoči svako pojedinačno lice portretirane žene. Tople čestitke na učinjenom i Azri Tatarević koja je za sve “kriva”.
U zaključku ovog teksta, višestruko vrijedi citirati riječi Azre Tatarević:
“Jedanaest godina, jedanaest žena i onda još dvadeset. Još se sjećam našeg prvog sastanka. Sjedila sam s dvanaest žena i pokušavala ih uvjeriti kako će, kroz grupu, sve biti bolje. One su me skeptično gledale, većinom mame mojih bivših učenika. U tom trenutku nisam znala koji težak zadatak stoji preda mnom. Prve dvije godine smo zajedno plakale, jer su ratni doživljaji još bili svježi u našem mozgu. Ali, u te prve dvije godine smo zaključile i da naš život treba biti bolji i da smo za njega sami odgovorni. Onda su došla bolja vremena u kojima smo morale brzo učiti kako sve trebamo bolje orgaizirati. Samopomoć nam je pomogla. Tko nam i može bolje pomoći nego li mi sami sebi. Bile smo mame, domaćice, pjevačice, plesačice, čarobnice. Naša obzorja su se proširila i mi smo postale samostalnije i samopouzdanije. Znamo, puno je učinjeno. Sve o čemu na početku nismo niti sanjali. Ali, život ide dalje. Postali smo prava grupa za samopomoć protiv strahova i depresija. Danas pokazujemo naša lica i naše pripovijesti jer želimo time ohrabriti i druge s ratnim traumama. To se može postići ako se želi i ima grupa za samopomoć. Još prije 11 godina je 11 žena pokazalo svoje lice i time mnogim drugim ženama u našoj Grupi za samopomoć, pokazale put. One su najsnažniji ljudi na zemlji…”
…
