Marijana Dokoza: ŽIVOT ĆE DOĆI KASNIJE
Bez tebe nemam ni tlo pod nogama,
duša mi drhti, a nitko ne primjećuje.
Puna straha čekam pred vratima koja se ne otvaraju.
Glas mi je slab, ugušit ću se u dimu zapaljene vatre…
Što ćeš onda ?
Hoće li ti biti žao jer sam umrla,
a da te nisam imala u potpunosti…
Hoćeš li znati da sam otišla u čežnji…
noseći sa sobom samo tvoj glas…?
Ali dok mi ne pustiš ruku ništa se neće dogoditi…
Nikad je ne puštaj, ne ostavljaj me u kavezu moje samoće…
Sjeti se… ne usmjeravaju li slučajnosti rijeku života…
Nije li sudbina od nas jača…
A život… život će doći kasnije…
Kad odlučiš da je vrijeme…
Kad me pogledaš, a preko usana ti krenu riječi i stanu onako
nedorečene… jer sam predugo čekala…
Život će doći kasnije… onda kad ne bude rastajanja…
samo život stvoren od naših trenutaka…
…
J.H.Macado: LJUBAV SPAJA DIJELOVE U CJELINU
Nešto je ljudsko, čemu se tvoja pažnja približila…
što je očigledno znak ili namjera… za prisutnošću
koja ustrajava, a nema ruke da joj pozdrav izreče.
Meke suze vjetra imaju uvijek lice… a ta priroda, tako duboka,
nebu obraća lice i natapa predjele puste…
Primičem ti ruke kao duh ljubavi i ispijamo zaboravljene stvari.
Naša sudbina je duboka rijeka… znaš da te volim…
Drukčije i različito, samo srcem, kao odsjaj u njemu…
sliku mog sunca, prepoznatljivu, s plamom ljubavi pjesmu.
Imamo u koraku riječi izgubljene nad ruševinama…
Imamo vrijeme u kojem ispisujemo sebe da se širi svemirom,
a čempresi ga vrhovima njišu.
Miris smo onih misli koje traju…
Kao snaga u ljubavi i ljubav u snazi.
Obećanja nam niču poput zelene trave
da novo cvijeće isklija…
što skriva tajnu novog postojanja.