Zvjezdana Čagalj
Jednom ću završiti knjigu
Od tisuću tristo dvije pjesme
I staviti je u autobus za nigdje parkiran pred drvoredom jablana.
.
Jednom ću izbrisati sve pridjevne naslove
I ostaviti trag prozirnog korektora
Kroz kojeg će liptati iznimno bijela krv…
Otvorit ću dvjesto pedeset treću stranicu
I govoriti, slijepa,
Naizust…
Teći će zelena limfa kroz kosti od papra
I sve će obasjati čudesno plavetnilo iskrižano na kockice…
Moju će debelu knjigu
Od tisuću tristo dvije pjesme
Jednoga predvečerja uzeti šestorica među ruke,
Ispod, negdje tik uz korice od kartona…
Ležat ću, potcijenjena,
I izgovarati stihove s dvjesto pedeset i treće stranice,
Jer jedino njih mogu naslijepo gurati
Kroz poroznost listova
Do samog srca
Predebele knjige
Gdje sam sakrila maslačak
Ubran onomad
Kad je prva riječ
Upregla tišinu
I pronijela je svijetom
Zbog nas!