Jelena Stanojčić
Kad umire lišće ja sam puna slutnje
I neka fina tuga naseli mi oko
Hodam krajolikom sa pjesmom od šutnje
Ushiti do suza u meni duboko.
.
Ispred mene list je požutio, skvrčen,
U njemu k’o suza kap rose se sjaji
Zastanem u hodu, tko to za kim plače?
Napuštanje vidim u tom zagrljaju.
Suosjećam sa stablima, to jeseni su prsti
Od prirode učim kako živjet’ kružno
Još malo će zima zubima zagristi
Ja bih njenu studen prigrlila snježno.
Riječi su preslabe za glazbu prirode
Tihi zvuci od svuda naviru bez buke
Zbog sve te ljepote, titraji se rode
Kako da u riječi pretvorim te zvuke?
Dašak nosi lišće što se zemlji sklanja
K’o zlatni leptiri padaju pod noge
I dok hodam kroz jesen, moja duša sanja
S nekim drugim leptirima vodim monologe.
U zborniku “Senje i meteori” – 2021.