piše: Milan Rajšić
Tjedan dana odmora između dva putovanja, koji su ličili na “Vrijeme muzike i mira”, proletio u minimalističkom kretanju, sjedi, lezi, sjedi… i maksimalističkom gutanju svega što se našlo na stolu, u hladnjaku, na policama.
Novine, koje su stizale svako jutro, ovaj put nisam ni otvarao, jednako kao ni telkač. Prozor u svijet, mi je bio radio aparat i SWR 1, radio stanica koju slušam samo!! trideset godina.
I to mi je bilo dosta. Svaki dan se svodio na kukanja i zapomaganja vezana uz energente, grijanje, oružje, pobjede i poraze, štednju, skupoću…
Radio program je prvenstveno sastavljen od glazbe, ali bisera nije nedostajalo.
Mudri sveznajući vrli svijet, samo je nizao jedan na drugi savjet i preporuku, kako toplo proći ove zime.
Potrebno je izolirati zgrade u kojima se živi…, kao da je to nešto kad zasučeš rukave i za par sati gotovo.
Potrebno je naučiti štrikati, pa će biti toplije.
Potrebno je koristiti kućne strojeve samo u određene dane, kao na primjer: usisavač ponedeljkom, hladnjak utorkom, kuhalo za jaja u srijedu…
Potrebno je smanjiti grijanje bazena s vodom, a saunu koristiti samo jedanput tjedno.
Potrebno je šparati, pa tko ušpara više od 20% energije, dobije nagradu. Nije rečeno kakvu, ali za očekivati je da se odputuje četiri tjedna na toplu Mallorca.
Sankcije i dalje rezervirane za Rusiju, Siriju, Kubu, Iran, Kinu, Venecuelu, Libiju, Afganistan…
U Saudijsku Arabiju, gdje ljudskih prava nema ni crno pod noktom i gdje se, ne bi trebalo niti dobar dan reći, odlazi se u goste i nosi kao poklon, nešto teškog oruzža, neophodnog za dalje vođenje rata protiv susjednog Jemena.
Dok se u Djedi ima nafte i gasa, nema ni rata, ni kršenja ljudskih prava, ni “Kashogi flajšmašine”…
Jednako toliko dugo će Švicarska biti neutralna i prerađivati rusko zlato i otvarati Rusima bankovne račune.
Jednako toliko dugo će Francuzi iz Rusije kupovati uran neophodan za rad atomskig centrala.
Jedino, u Drugom svjetskom ratu iskompleksirana (opravdano) Njemačka, posluša svoje dobronamjerne susjede i Hop! odrekne se u potpunosti plina, pa će naredne dvije godine njemačka privreda malo odmoriti.
Ni to nije dosta, već dobronamjerni susjedi glasno pitaju Njemačku vladu: “A zašto ste vi toliko štedili, i zašto sada s 200 milijardi eura, pomažete svoje građane? To nije europska solidarnost!”
A ni to nije dosta, već dobronamjerni susjedi zahtijevaju od Republike Njemačke, ratnu odštetu za štetu načinjenu u Drugom svjetskom ratu.
A i nije neka suma, samo 1,5 bilijuna eura.
Osim ovih maglovitih i nejasnih političkih i ljudskih ponašanja, u Trieru na rijeci Mosel su guste magle, koje traju sve do podneva. To ne smeta da su ljudi u vinogradima i da se bere slatko grožđe. Sorte rizling, pino, elbling, dornfelder i desetci drugih. Berba će potrajati do kraja listopada, jer se uprkos modernizaciji i strojevima, najveći dio strmih vinograda (UNESCO zaštićen prostor), bere jos uvijek na klasični način.
Ove godine, u dolini Mosel neću ni groždje brati, ni vino piti.
Narednih mjesec dana ću piti portugalsko, a onda poslije toga, španjolsko vino.
Na nagovor najmlađega bratića Željka, idemo na hodočašće.
On nikada nije tako što radio, a ja još nikada nisam vidio nekoga, da je toliko odlučan to napraviti. Svakoga dana dvoznamenkasta brojka kilometara je u nogama. Bojim se da će već prvih dana učenik nadmašiti učitelja.
Treći član ekipe Svetog Jakoba je Marija, zvana Mara, koja je poziv na hodočašće ovako prokomentirala:
“Volim Portugal, volim hodočastiti, volim bakalar, al muka mi od žuljeva, muka mi od uništenih noktiju na palčevima (za koje sam trebala skoro 2 i pol godine, da ih dovedem u približno dobro stanje, al’ stvarno, samo približno normalno stanje), a i mala muka mi oko pakiranja……
…ipak sam se odlučila za put, pa kako bude.”
Mari će ovo biti četvrto hodočašće i lutanje po bespućima Pirineja.
U Portugalu je već domaća i nakon desetak putovanja bi mogla uložiti i zahtjev za državljanstvo.
A i ja se nešto mislim. Vrijeme je za promjene. Ovaj put će hodočašće biti na japanski način. Putujem bez ičega, samo četkicu za zube u gornji džep, par kartica i bunt eura. Tko će se cijeloga života samo mučiti. Kako bi bilo da ja kao trener kod veslanja, sjedim u motornom čamcu ili kavani i vičem: “Pojačaj broj zaveslaja! Upri još malo! Ne zabušavaj! Ostalo je još samo 14 kilometara!…” Moje bi trebalo biti da se brinem o važnoj stvari, o tome da vino bude dobro ohlađeno i da u bakalaru ne zaluta neka koščica.
Još bih se trebao brinuti i za spavanje. Ma nema problema, uvijek se nađe neki most, propust, šupa. Važno da je s jedne strane zatvoreno…
Kako će im biti, čut ćete narednih dana.
Haa, haaaaaa, ha…