piše: Milan Rajšić
Spuštam se u deltu rijeke Seine. Le Havre je snažan industrijski gigant i jedna od najvećih francuskih i europskih luka. Kroz industrijsku zonu se vozim petnaest kilometara.
Grad svojim žiteljima nudi ugodan život na obali rijeke i oceana.
Grad nije slučajan, grad je od svoga nastajanja urbanistički i arhitektonski osmišljen.
Poznati svjetski arhitekti, Oskar Nemeyer i Auguste Perret, ostavili su svoj potpis u gradu.
Le Havre ima, poslije Pariza, najveću i najbolju zbirku impresionističkih slika u Musee Malraux. Grad dizalica i kontejnera je UNESCO zaštićena baština.
Preko mosta Normandija, koji ima četiri vozne trake za automobile, dvije za bicikliste i dvije za pješake, prelazim Seine i odlazim u nekadašnji gradić luku Honfleur, jedan od najljepših u Normandiji i jedan od najčešće fotografiranih gradova u Francuskoj. Sve još miriše na prošlost, nedostaje još samo miris usoljene ribe, koja je grad i izgradila.
Deseci kilometara Cvjetne obale, najturističkijeg prostora na francuskom Atlantiku.
Priča ista svaki dan, pjeva pjesnik. Bogati, bogati, bogati.
Mondena ljetovališta u kojima se nosi Cartier, Dior, Vuitton, Hermes… Casino, konjičke trke na dva hipodroma, za one koji dublje posegnu u džep, na raspolaganju je i “hokej na konjima”, polo. Nema da nema, samo može da zafali, govorile su stare žene u mom selu.
U najboljoj namjeri, kupiti si neku dobru vuricu iz prve ruke, spriječila me služba sigurnosti. U centar centra, gdje se dešavalo nešto vezano uz film i kino, moglo se samo s novčarkom i suncobranom, a ja svoj bic i torbe na njemu, nisam imao kome ostaviti na čuvanje.
Tužan i nesretan, otišao sam na tržnicu i popio deci crnoga.
Bio mi ćeif, kažu Bosanci.
Kad su tu u Deauville mogli piti i jesti Merkel i Sarkosy, spašavajući europsku monetarnu politiku, mogu i ja.
Kasnije mi bilo žao. Mogao sam za pet euro u Lidl kupiti, pa u parku piti, cijelu bocu dobrog Bordeoux i više vidjeti, nego među blaziranom gospodom, koja cijelo vrijeme šute i misle samo na novac.
Nažalost ni ovo ne ide, jer je u Francuskoj, više od 250 godina, zabranjeno piti alkohol na javnom mjestu.
Navečer odmaram pogled u perju nebrojenih ptica, u ornitoloskom rezervatu Gros Banc.
Ovdje na Atlantiku, prosječan ručak uključujući vino ili pivo, može se dobiti za 14 euro. Problem nije u cijeni, već u tome da je bez rezervacije, nemoguće dobiti mjesto u restoranu. Nešto je praznije tamo gdje se jede jastog. Poznavatelji kažu, najbolji jastog na svijetu je normandijski. Za stotinu grama potrebno je odbrojati deset euro, što isto nije skupo, uzme li se u obzir da je kilogram svježeg raka u ribarnici, trideset euro.
Jedne januarske godine, prije 150 godina, na Côte de Nacre, a kod sela Luc-sur-Mer nasukao se petnaest metarski kit. Njegov impozantni skelet, danas je izložen u mjesnom parku.
Prije četiri godine, jednoga proljeća, pokušao sam se nasukati na obalu Nacre.
Neuspješno. Nakon tri dana kiše, ostavio sam svoje krpice i zbrisao vlakom u pravcu Pariza i dalje, gore nego Ameri prošlo ljeto iz Afganistana.
Danas, ovdje počinje moj “Dan D”, kao što su to prije skoro osamdeset godina, napravile savezničke vojne trupe.
6. juna 1944. u ponoć, je major Howard i još 83 elitna padobranca, započeo osvajanjem strateški važnog mosta “Pegasus”, dugo očekivano oslobođenje Europe od nacističke Njemačke.
Trajale su borbe, sve do 25. augusta. Na kraju je zapadna Europa bila slobodna, a na poljima Normandije, ostalo je ležati 67000 saveznika i tri puta više njemačkih vojnika. Među saveznicima su pored Amerikanaca, bili Englezi, Kanađani, Australijanci, Indijci… Ljudi svih vjera i religija.
Na pedesetak kilometara obale, sva su mjesta direktno ili indirektno, povezana s iskrcavanjem u Normandiju. Negdje je to mjesto gdje su se vodile borbe, negdje prvo oslobođeno mjesto, negdje prvi poginuli Kanađanin… Muzeji i spomenici posvuda. Savezničke zastave vijore na vjetru koji nikada ne prestaje. Jedan jarbol je prazan. Tko to ima pravo, osamdeset godina kasnije, nekome negirati i oduzimati udio u oslobađanju Europe? Tko to ima pravo, kod proslave prije deset godina, ruskoga predsjednika smjestiti na marginu fotografije?
Tko to ima pravo nekoga Johna iz Oklahome, poslati da se bori za nešto što on nikada nije ni čuo da postoji? Po kojim algoritmima, neki general ili zapovjednik vojske, može slati tisuće, mahom mladih ljudi, u klaonicu, a da ih ne pita, žele li oni to i ako da, za koju cijenu? Što je to u čovjeku, da može, a često i da želi, ubiti drugog čovjeka, uprkos tome da je, bez obzira u koju crkvu išao ili ne išao, tisuću puta čuo: “Ne ubij!”?
Zanimljivo je da Francuzi nisu učestovali u oslobađanju Francuske. Francuzi su za moju kuću. Francuzi su se predali, mali dio je osnovao beznačajni Pokret otpora, a dobar dio, s de Gaulle na čelu, otišao je u izbjeglištvo.
Mjesec dana nakon prvih oslobođenih mjesta u Normandiji, na ratište je stigao Churchill, pa par dana kasnije Georg VI, a onda je stigao i buduci francuski predsjednik de Gaulle…
Ima još jedno pitanje, ali ne globalno, već interno.
Zasto Hrvatska i njeni žitelji, nisu kao cijeli cijeli svijet, pa slave pobjednike u Drugom svjetskom ratu i zašto se stide, da kao cijeli cijeli svijet održavaju svojima mrtvima, a i neprijateljskim, spomenike i muzeje?
Da li smo braća po krvi, religiji ili svjetonazoru, ili ljudi jesmo?
Je li s našim hrvatskim algoritmima, sve u redu?
Kad bi svi ljudi na svijetu, baš kao sva djeca na svijetu…
Kad bi svi ljudi na svijetu, odlučili da nikada ne bude rata…