Sven Adam Ewin
Svud oko tebe puno je sitnih bora.
Lete sprijeda. Otraga. Lete sa strane.
Bilježe vrijeme! Svaka sletjeti mora
Na lice tvoje. Na tvoje kasne dane.
.
One su brze. One lete i lete.
Ali od bora brža je ruka moja!
Zalijeću se, a ja im ne dam da slete.
Ja mašem rukom… (Ipak, promakne koja.)
Čak i dok spavaš, bore bi na te htjele,
A ja nad lice tvoje postavim mrežu.
U snu je rukom maknem… (što one žele).
Pa tako neke kraj usne se urežu.
A kad jutrom ustaneš, onako naga,
Ja ti prišapnem: – Sad si još ljepša, draga!