ZIMSKI HAIKU

piše: Milan Rajšić

Posljednji dani proteklog tjedna, istovremeno su i prvi u mjesecu prosincu.

U mjesecu, u kojemu su dani prekratki za nešto raditi, ali dovoljno dugački za sjećanja i preostale životne snove.

Volio sam kao mali, u prosincu, sjediti kraj injem ukrašenog prozora i od ledenih šara praviti svoje prvo kazalište i kino.

Predstava bi za kratko vrijeme bila završena, nakon što bih puhnuo toplu paru na staklo prozora.

Hvala i doviđenja do sljedećeg jutra.


Nazivi imena mjeseca u hrvatskom jeziku, tako su ugodni, jednoznačni, povezani s prirodom i čovjekovim djelatnostima.

Ime za prosinac je iznimka i do danas mi nije baš jasno značenje.

Majstori za jezike pokušavaju me uvjeriti da je to zbog toga sto se u ovome mjesecu, ljudi mnogo mole, prosim lijepo.

Mi oduvijek razlikujemo glagol moliti od glagola prositi?

Drugi majstori misle da sunce rijetko sija u prosincu. Tocnije sunce prosijava?

Ja mislim da je nekada čovjek bio jako jako siromašan. Sav urod krompira, žita, graha, koji je bio mizeran, pojeo bi se u velikoj obitelji ubrzo nakon berbe i s dolaskom zime, preostalo je samo prositi i tako se prehraniti.


Vraćajući se iz vožnje biciklom, odrezao sam grančicu trešnje i kod kuće je stavio u vazu.

Običaj je to u Njemačkoj, kao kod nas posijati pšenicu.

Sveta Barbara je zaštitnica arhitekata, matematičara, rudara, zatvorenika…


Avio kompanija mi je javila, da se moj planirani let za Maroko, zbog bolesti stornira.

Iz jedne administrativne vijesti, izlazi sjećanje na prvi jeftini avionski let prije četvrt stoljeća. Toliko je to bilo jeftino i revolucionarno, da sam do samoga ulaska u avion, bio uvjeren da ću dva sata leta do Irske, prestajati kao u gradskom autobusu ili tramvaju, držeci se za rukohvat.

Osim manjeg kašnjenja,  sve je bilo kao u “pravim” pedesetak!! puta skupljim letovima.

Narednih godina kupovao sam desetke povoljnih letova i tek svaki treći, četvrti i letio.

Bio je to “zlatno” doba i početak nove turističke ere, koja ovdje na zapadu, ovih posljednjih godina, ide svome kraju. Zagađivanje zraka je postao ozbiljan problem.

Potrošačkom društvu treba u pravilu, četvrt stoljeća da nesto proizvodi i prodaje, pa onda kad je profit dovoljno dobar i velik, počne hajka na koku koja je nosila zlatna jaja i najčešće se ista preseli “istocno od (kapitalistickog ) raja”.

Kako god bilo po pitanju CO 2, petodnevno poslijebožićno putovanje bilo je pravo uživanje. Beskrajno zeleno, vesele, kao nigdje na svijetu fasade kuća, irski doručak s kojim čovjek ne treba ništa do kasno navečer, ugodni topli prepuni pubovi, potpuno očuvane i nepokradene kuće iz kojih su Irci otišli prije skoro stotinu godina, uski idilični vijugavii putevi, vesela irska glazba, pune crkve, ponosan siromašan narod bogate i rijetko teške povijesti.

U Irsku sam odlazio šest puta. Na planinarenje i pješačenje. Uvijek u zimskom periodu. Nikada nisam u Irskoj pokisao.

Nakon boravka u Sjevernoj Irskoj, vratio sam se pokisao i popišan.

Slike koje sam tamo vidio, od bijesnih ratničkih murala na zidovima kuća, preko osam metara visokog zida, napravljenog između skromnih radničkih kućica u kojima s jedne strane žive katolici, a sa druge protestantska sirotinja, pa do jednog jedinog dobro čuvanog  prolaza kroz zid, kojim ionako nitko ne prolazi posljednjih stotinu godina, a i kada se prolazi, završi u krvi, suzama, bježanju, kaosu…

Stotinu godina tamo!


I onda mi sami, a i drugi oko nas, peru svoje komplekse i pokazuju prstom.

“Pogledaj samo ove balkanske divljake!”

Ma mi smo najfinija škola lijepog ponašanja, mjerimo li se s engleskom gospodom.

Prvih godina života u Trieru, živjeli smo blizu kuće u kojoj je stanovao profesor muzike, stari gospodin Berg, koji je u ovo adventno vrijeme, skoro svake večeri, organizirao uvijek u drugoj crkvi, učenje pjevanja božicnih pjesama. Potpomognut s nekoliko studenata glazbe, išao je po trierskom kraju i uveseljavao ljude.


Papa Franjo, na otoku Lesbosu, posjetio izbjegličke logore i ponovo prozvao današnje društvo “nacionalegoistima”.

Pitanje je samo, tko ga još sluša.

Trešnjina grana, topla soba, nadanje.

Moj prvi haiku!

3 2 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments