piše: Stjepan Poljaković
Ali kad se razgovaraju oni koji se Boga boje, Jahve pazi, sluša ih, i to se pred njim piše u knjigu spomenicu u korist onih koji se boje Jahve i štuju ime njegovo. (Malahija 3.16)
Ma koliko priznali ili ne, volimo zagrljaje, razumije se, nama dragih ljudi. Pokušajte promatrati vrste i intenzitet zagrljaja kod susreta pojedinaca, po tome se između ostaloga da naslutiti bliskost zagrljenih.
Postoji više oblika zagrljaja, ja na umu imam jedan o kojem razmišljah od prvog boravka u bolnici.
Nevolja sa zagrljajima leži u tome da za njima žudimo kad ih nemamo. Ovo kažem jer ne jednom nam se dogodilo da usamljeni i uplašeni poželimo zagrljaj i sjetimo se propuštenih prilika da budemo grljeni i da grlimo drage nam ljude.
Spomenuh da za zagrljajem čeznemo kada smo usamljeni, uplašeni, nemoćni, nesigurni, bolesni.
Nakon prvog ležanja u bolnici obuzeo me osjećaj zadovoljstva. Zvuči čudno, završiti u bolnici i poslije toga biti zadovoljan, osjećati se jak. Povod mome zadovoljstvu bila je spoznaja da nisam sam. Osim Boga na koga realno ionako računamo, tješio sam se brojem onih koji su se molili za mene. Nekada ste vidjeli košarkaše ili ragbijaše koji se drže zagrljeni u krugu i spremaju se, bodre se za važan napad, e takav dojam sam i sam imao. Nisam bio sam, sa mnom su bili oni do kojih mi je stalo i na čiju sam pomoć mogao računati.
Naše najveće bogatstvo su naši osjećaji, svi smo satkani od osjećaja, naši osjećaji su ona podsvjesna nit vodilja po kojoj određujemo kako ćemo se ponašati. Nekada od toga bježimo, nerado ih dijelimo, nerado priznajemo da imamo problem, nerado tražimo pomoć i uslijed toga ostajemo bez zagrljaja, a od zagrljaja koji možemo dobiti najvažniji su oni duhovni. Nije nepoznato da iako okruženi ljudima imamo osjećaj da smo usamljeni, po meni do toga dolazi jer je nestalo duhovne povezanosti, zagrljaja.
Mene je ganula spoznaja da sam u duhovnom zagrljaju onih koji me rjeđe viđaju.
Kada ste u problemu događa se da vas razočaraju oni od kojih ste očekivali pomoć, s druge strane događa nam se da nas kao mene, gane poziv, poruka nekoga na koga niste računali. Spoznaja da iako kilometrima udaljeni jedni od drugih možemo biti u duhovnom zagrljaju tješi, daje nam snagu i širi vidike.
Preduvjet zagrljaju je da raširimo ruke, riskantno je, jer raširenih ruku smo meta, otvaramo gard i može nam se dogoditi da doživimo neku vrst udarca. S druge strane možemo doživjeti da nas netko zagrli i pomogne. Sve je stvar percepcije, hrabrosti, potrebe i svijesti. Osobno sam Bogu zahvalan za svaki zagrljaj, za svaku molitvu i veselim se izazovima pred nama.