Miljenka Koštro
Tamo-ovamo letjele su zbunjene ptice
Preplašene ubojitim olovom projektila
Koji su bezglavo letjeli
I promuklo kričali
Granate su prolijetale kro
Strahom zamagljene krovove
I završavale u stropovima i zidovima
Ili u udovima nevinih ljudi
Puste ulice jaukale su prigušenim jaukom
Zasute komadima cigle, stakla, žbuke,…
Olovne nemani ukradoše nebu plavu boju
Obrisaše osmijeh suncu
Ušutkaše crkvena zvona
I Djevica na zidu, pusti suzu
Pred kihotom neprijateljskog mitraljeza
Pakao prizemlja stupove dima
Uzdiže prema zaprepaštenom Nebu
Utihnule su škole i igrališta
Radosti djetinjstva ovila olovna zavjesa
Uz sve nevolje
Ubojice bešćutni svijet hrane lažnim vijestima
Zavapim
Oh, ti, gluhi svijete
Zar ne vidiš, zar ne čuješ
Jauk nevinih ljudi
Kad prelistam devedesete
Sjećanja zaškripe
Dok pletem vijenac slobodi
Srce mi pjesmom zacvili
Neki glas u meni zbori
Vrijeme ide, prolazi
Pusti srce neka miriše slobodu
Neka joj pjeva
Jer dugo si mirisala miris agresije
I čekala krvlju plaćenu slobodu
I ovu pjesmu pretačem
U cvijet mira
Neka se mir širi Lijepom našom i šire
Mir nije za okvire