piše: Milan Rajšić
U dnevniku Welt, od petka, fascinirajući tekst. Institut za gospodarstvo, izvještava da je u ovoj godini, koja je na izmaku, subvencioniranje za znanost, znanstvena istraživanja i gospodarstvo u Njemačkoj, iznosilo 87,2 milijarde. Dobro ste pročitali, mi-li-jar-de!!!
U izvještaju se navode i oni kojima će ubuduće biti umanjene i ukinute subvencije, u prvom redu za poljoprivredu i hotelijerstvo. Nešto slično kao na hrvatskim prostorima?
Mislim, samo malo drugačije: subvencija za znanost nema, o onima u turizmu se ništa ne zna, a one u poljoprivredi postoje već trideset godina, a svake godine se uvozi sve više i više prehrambenih proizvoda.
…
Sjećam se da je to bio jako hladan dan i pomalo je provejavao snijeg. Ne sjećam se, ali sam sada izračunao, da je to bilo prije točno šezdeset godina. Plus, minus nekoliko dana. Što je to za šezdeset godina? Sjećam se ja toga dana, jer me je mama, po povratku iz škole, najprije upitala: “…a gdje ti je (novokupljena, topla, ruska) kapa. Pa da cijela Rusija, sije kape za tebe, ti bi ih sve zaboravio u školi.”
Onda sam se ja malo rasplakao, pa smo se grlili i ljubili, pa kad su suze bile obrisane, mama me upitala (kao svakoga drugoga dana), što smo učili u skoli.
Ja musav i umazan od suza, počnem nešto nabrajati, što nam je uča Slobodan, poznat u selu najviše po Vespi koju mu je kupila mama koja je radila u Insbrucku, a na čijem su se zadnjem sjedalu, provozale skoro sve seoske djevojke, nesto spominjao neke ćuprije, drine, andriće, ive, nobele.
Po maminom začuđenom licu, vidio sam da ništa nije razumjela. Nisam ni ja, ali sam se pravio važan da nešto znam.
Prošlo je bogami, puno godina, bilo puno suza na obrazima, dosta kapa ruskih i francuskih, je bilo izgubljeno, kada sam ja po prvi put u životu, u ruci držao knjigu, na kojoj je velikim slovima pisalo Na Drini ćuprija, a iznad ili ispod toga, baš sam zaboravio, Ivo Andrić. A u knjizi… Opet je sve završilo u suzama i nelagodom.
Ovih dana je točno šezdeset godina, od kako je netko od ljudi s brdovitog Balkana, dobio najpoznatiju na svijetu, nagradu za književnost. U Švedsku je otišao Ivo Andrić, da primi nagradu, a nakon primanja nagrade je održao kraći govor.
“Biti čovek, rođen bez svog znanja i bez svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđene postupke svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po meri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati svoju misao o svemu tome. Ukratko: biti čovek”.
“Moja domovina je zaista ‘mala zemlja među svetovima’, kako je rekao jedan naš pisac, i to je zemlja koja u brzim etapama, po cenu velikih žrtava i izuzetnih napora, nastoji da na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknadi ono što joj je neobično burna i teška prošlost uskratila. Svojim priznanjem vi ste bacili snop svetlosti na književnost te zemlje i tako privukli pažnju sveta na njene kulturne napore, i to upravo u vreme kad je naša književnost nizom novih imena i originalnih dela počela da prodire u svet, u opravdanoj težnji da svetskoj književnosti i ona da svoj odgovarajući prilog”
Iz džepa je izvadio staru singlicu, gramofonsku ploču na 45 okretaja, i zamolio organizatore da “zavrte” “Marš na Drinu”.
Je li zbog singlice, marša ili Drine, ili mozda zbog spominjanja Srba na singlici, ili zbog Andrićeve, vlastite izjave, da je srpski književnik (a nije, on je Naš književnik), proteklih dana se niti jednom uredniku, niti jednog medija, nije omaklo, da spomenu ovaj milenijski dogadjaj, Našega Nebeskog Andrića.
Ne vrijede sve subvencije ovoga svijeta.
Ne živi čovjek samo o kruhu…
…
Avionski let za Maroko, mi je stornirala avio kompanija. Hotelske rezervacije, za novogodišnje putovanje po Slovačkoj, Poljskoj, Mađarskoj, sam sam stornirao, zbog mjera ograničenja, uvedenih u tim zemljama. U Saudijsku Arabiju, ne idem jer se mora dva tjedna u karantenu.
Nakon Tri kralja, odlazim u Portugal. Najpovoljnija pandemijska situacija, svakog dana minimalno dvadeset kilometara hodočasničkog hodanja, za deset stupnjeva toplije, garantirano mokre gaće i žuljevi na nogama, par stotina kilometara obale oceana, dobra i jeftina kava ujutro, svakodnevno obilna porcija bakalara i pola litre vina, pasta de nata za zasladiti se, a prije počinka casica porto vina…
Borba protiv korone, na drugi način.