prilog: Milan Rajšić
“Počitelj. Na jednoj nozi stoji, jednim se stopalom drži zemlje, i to ne celim. Nije lak ni udoban položaj. Nije vesela mogla biti istorija ovog čudnog utvrđenog naselja čiji je sav smisao bio oduvek u tom da je utvrđeno, a naselje je samo po nuždi i uzgred. Za šest vekova biti grad od kamena, u strmoj, krševitoj i tesnoj dolini Neretve, na teškom i izloženom mestu („zemlji na ćenaru”) nije laka stvar ni zavidna sudbina.
Seo sam i nasloni se na gladak izvaljen kamen, koji je nekad bio nešto u zgradi koje više nema, ćerčivo, prag ili dovratnik.
Ovo je retko i dragoceno mesto. Ovde se može zamisliti vreme i odnosi ljudski u njemu. („Vreme zemno i sudbina ljudska”.) Bar tako se za trenutak čini. A ta zamisao, ma kako kratka i nepotpuna, vredi napora da se potraže ovakva mesta, vredi teške tuga njihova postojanja.
Eto, sa takvog kamena, pod do beline užarenim nebom, u Počitelju, naslućujem vreme dublje i dalje od svih poznatih mi ljudskih odnosa koje merimo vremenom i koji nam služe za naše površno i veštačko merenje vremena. U magnovenju, koje mi svojom kratkoćom oduzima svaku sigurnost suda, ugledao sam, čini mi se, iza nas i ispred nas, vekove koji su već izvan svake mere i računa, svake moći i sećanja, i one koji još nisu dobili imena ni obeleženi događajima.
Nikad nisam mogao bez uzbuđenja stajati na ljudskom rukom obrađenom i od upotrebe izlizanom kamenju nekadašnjih gradova i zdanja. Od tog oborenog toplog kamena sa bivših građevina, pod suncem koje je isto, u mene je uvek ulazila uzbudljiva vizija života pomrlih ljudi i naraštaja, njihovih potreba, strasti, verovanja i zabluda, sudara, privlačenja i odbijanja, večitog talasanja ljudskog mora na tvrdoj i neprolaznoj zemlji.
Još ovde žive ljudi. Malobrojni i navikli na život u bivšem gradu. A u ovakvim letnjim danima, sve što je zdravo i za rad sposobno odlazi izvan grada, na poljske radove. Tamo dole, nizvodno, pored Neretve nalaze se njihove vedre i plodne njive, a ovde su im stare kuće, skrivene među ruševinama. Još kuće nose brojeve. Ali se može dogoditi da otvorite nekoliko takvih vrata sa brojem, sve jedna za drugim, i da umesto živih ljudi i stvarne kuće ugledate u čkalj i travu zaraslo dvorište i kostur od nekadašnje kuće, sa prozorima iz kojih zjapi praznina.
Izbledeo je u belo-modrom žaru jezičak nebeske vage. Ni znaka ni brojke, ni pisma ni glasa. Ne zove se nikako, ne označava ničim i ne beleži nigde ono što kazuje ovaj trenutak na kamenju, među kamenjem, pod zenitskim suncem. Dan nema imena, vreme mena mere, svet je izgubio granice. U savršenoj ravnoteži miruju tasovi postojanja i nepostojanja.”
Ja sjedim na kamenu, u Počitelju, ali ovo nisu moje misli i riječi. Daleko sam ja od takve božanske nadarenosti. Iza ovih ljepota i mudrosti, stoji veliki Ivo Andrić. (Na kamenu, u Počitelju’, Bosanskohercegovačka hrestomatija III, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1971.)
Ja ovdje na kamenu, u Počitelju, slušam Nusretu, sredovječnu ženu u crno obučenu, kao i većina onih desetak žitelja Počitelja, koja preživljava prodajući par suvenira i sok nara.
Ja njoj pričam o tome, kako sam Počitelj posjetio prvi puta prije više od pola stoljeća, kako je u vrijeme dok se ona još nije ni rodila, osječka Tvornica žigica na kutijama šibica imala grafički prikaz Počitelja i kako bi to danas bio poseban suvenir, a Nusreta meni, mirnim i tužnim glasom, objašnjava “dinamiku” posljednjeg rata i bježanije na ovim prostorima.
Najprije njih Muslimane potjeraju s ognjišta zločesti Srbi, a u naručje ih prime dobri Hrvati, pa ih onda zločesti Hrvati potrpaju u Dretelj, u Gabelu, na Hipodrom, popale i poruše sve što bi moglo i podsjetiti na muslimanstvo.
Sjedim na kamenu, u Počitelju i mislim se, kako bi to bilo, da barem jedanput u trideset godina organiziramo jedan Marš sjećanja za sve one ruševine, lomače, krv i suze, koje smo mi proizveli svojim susjedima na ovim našim balkanskim vilajetima, pa makar oni bili i Muslimani, a i Srbi. Kako bi bilo da mi činimo dobro, koliko do nas stoji. Ne bi nam pala kruna s glave, ali bi zasigurno lakše živjeli, a i umirali.
Pronađe li netko u svojoj ostavi, na tavanu ili podrumu, zaboravljenu kutiju šibica na kojoj se kočoperi stari grad Počitelj, bilo bi sevap, putujući sljedeće godine na ljetovanje, kratko zastati u gradu na Neretvi, popiti slatki sok od nara i obradovati Nusretu. Barem toliko od nas.