Iz naše arhive/ objavljeno 01.10.2017.
Sven Adam Ewin
Kad vidiš me sa omčom, da do sebe mi nije,
Ti reći ćeš mi odmah – da moj je korak krivi.
No poželiš li reći da život vredniji je,
To moraš reći tako – da se i meni živi.
Kad poklanjaš mi pjesmu ko potpunom neznancu,
Ma kako bila puna i nježnosti i gnjeva,
Ti svojoj pjesmi moraš ugodit rezonancu,
Da pjesmu dok ti čitam – i meni da se pjeva.
Ti jecaji me tvoji ne diraju, uglavnom.
Te rijeke tvojh suza baš ništa mi ne znače;
No poželiš li možda podijeliti ih sa mnom,
Ti moraš plakat tako – da se i meni plače.
A plačem li ja s tobom, to lako možeš znati,
Jer ti kad staneš s plačem, ja neću moći stati
Dijelim poetska načela koja nalazim u ovoj pjesmi. Onaj čitateljski lakmus mora reagirati, mora izazvati gotovo fizičku reakciju nakupljene emocije i onda znamo da pjesma nije jalova, da je misao izazvala misao i da je osjećaj izazvao osjećaj.
A stih ne propovijeda, ne namće, već samo izriče stav, spontan je i lako se ispija.