Kitana Žižić
Često sebe izvodim u šutnju,
Da, u šutnju, ne u šetnju,
Jer dok šetam
Najčešće očima izbjegavam
Susresti poznate oči.
Ionako je ostalo
Na prste jedne ruke samo
Očiju koje ne bih htjela izbjeći
Sve i da mogu.
Očiju koje želim susresti
Više nema.
Onih duboko u meni zasađenih,
Onih plamtećih,
Dubokih kao ocean
Koje kriju neslućena blaga,
Onih zelenih kao „Mostarske kiše“,
Kao behari ruža, kao morski plićak.
Neki u samotnoj šetnji
Razgovaraju sa sobom
Kao s pametnom osobom.
Tako se ne osjećaju sami.
Ja ne!
I misli moje šute dok šetam u šutnji.
Obnavljam život u sebi šutnjom,
kao da se zavjetovah na nju
poput Karmeličanke.
Samo mi najveći organ
Propušta vanjske podražaje,
Poniru u meni zeleni i modri krajolici,
Začinjeni aromama borova, čempresa,
Slane soli, šipražja i makije.
S tim slikama i mirisima
U meni se susreću željene oči
S mojima.