piše: Milan Rajšić
U životu ništa drugo i nisam radio, nego se zaljubljivao.
Najprije u Tarzana i njegovu Džejn, pa u Vinetua, pa došla na red jedna Branka, pa Nada, pa učiteljica Milena…
Bio sam zaljubljen u Gagarina, u Pelea, Eusebia…
Meni svejedno, muško ili žensko. Tih godina i nisam baš vidio velike razlike.
I tako došao na red Aleksandar Makedonski. Joj, kako me ta ljubav držala. Sve do današnjih dana.
Mlad, lijep k’o slika, a sa samo trideset godina obišao i usput pokorio pola ondašnjega poznatog svijeta.
Došla moja ljubav i do današnje Aleksandrije, u kojoj sjedim u jednoj čajani, umoran k´o pas i pijem preslatki čaj.
Ne samo da je dovde došao, već i grad osnovao. Grad, u ono vrijeme prije više od dva milenijuma, najpoznatiji poslije Rima. A u gradu se okupila sva pamet onoga svijeta.
Euklid je ovdje razumio, svima nama poznati Euklidov algoritam.
Pronašao je osnovni postupak pronalaženja najvećeg zajedničkog djelitelja ili najveće zajedničke mjere dvaju prirodnih brojeva u elementarnoj teoriji brojeva.
To je ono što svatko od nas zna i razumije. Haa, haaaaa, ha.
Aleksandar, moja ljubav, otišao dalje prema Indiji i za dvije godine umro. Ostaci mu preneseni u Aleksandriju i pokopani. Danas ga, kao i ja, svi traže. Bez uspjeha.
Rimljani dosšli kasnije, pa se i oni zaljubili. Ovaj put u Kleopatru.
A onda stigli kršćani.
Smetala ih i plašila pamet koju su zatekli, pa pobili, popalili i popljačkali grad.
Novopridošlim arapskim osvajačima smetao i preostali sjaj grada, pa dali porušiti ono sto je stajalo, ceste popločane mramornim pločama, preorati, a ostatak grada iskoristili za gradnju nove luke u Rosetta.
U međuvremenu i potres učinio svoje.
Najveći svjetionik iz helenističkog vremena i najveću biblioteku ondašnjeg svijeta, s 900 000 papirusnik svitaka pretvoreni u prah i pepel.
Pa protutnjali Francuzi, pa Englezi, pa Italijani. Pa došla Naserova nezavisnost i Republika, a u gradu bivalo sve lošije i lošije.
Danas u Aleksandriji nema ni jednog jedinog kamena koji potječe iz antičkog vremena. Samo Aleksandar, mrtav premrtav leži negdje, nitko ne zna gdje, i smješka se (jednoj od) ljudskoj gluposti.
Što je Arhimed ovdje radio, nije mi poznato, ali znam da je astronom Eratostenes, u aleksandrijskoj biblioteci, pronašao jedan papirus, na kome je bio izvještaj iz Asuana, tisuću kilometara udaljenog grada na jugu. Pisalo je na tom papirusu, da se u podne sunčeva svjetlost reflektira i stoji okomito, u bunaru.
Gledao on sve bunare u Aleksandriji, pa takvu pojavu nije vidio. Na kraju se dosjetio jadu i zaključio da ne može biti da je Zemlja, ravna ploča, jer bi i kod njega u Aleksandriji, sunce u podne stajalo okomito i odbijalo se od površine bunarske vode, a ne malo nakoso.
Malo kasnije, taj isti astronom, izračuna da je opseg zemljine lopte 40 000 kilometara.
Ovo se kasnije baš i nije sviđalo nekima, a pogotovo crkvi.
A ima i danas, sirom svijeta, ravnozemljaša svih vrsta i podvrsta.