PRIČA O VIOLINI

tekst: Slavica Sarkotić

Preksinoć, tek koji dan prije obilježavanja Međunarodnog Dana žrtava holokausta prikazan je na našoj televiziji kratki dokumentarac o čovjeku koji je preživio holokaust.
I o njegovoj violini koja je bila prva stvar koju je kupio poslije rata.

Pitali su ga zašto violinu a ne hranu ili odjeću.

Rekao je, zato jer je dok je bio malen svirao violinu a njegova je majka pjevala Solveiginu pjesmu.

Majka i najmlađi brat završili su u pećima Auschwitza.

Starac je violinu darovao jednoj glazbenoj školi u Americi kamo je otišao poslije rata.

Danas, 78 godina nakon oslobođenja Auschwitza pitam se:

O Bože, kako je moguće da su stvorenja po obličju slična nama mogla činiti takve grozote?

O Bože, kako je moguće da su sva ta klanja i ubijanja na najmonstroznije načine snimali cereći se pritom?

O Bože, kako je moguće da i danas postoje ljudi koji opravdavaju takve zločince? Kakvi su to ljudi?

O Bože, kako je moguće da iz svih tih strahota kroz povijest ljudi nisu ništa naučili nego se takve grozote, doduše ne u takvom obimu i tako dugotrajne događaju i danas?

O Bože,  kako bi bilo da je energija utrošena u ubijanje bila utrošena u ljubav i spremnost na suživot?

Maksimalan Kolbe, svetac, franjevac konventualac koji je dragovoljno pošao u smrt umjesto zatvorenika koji je imao djecu rekao je: Nitko na svijetu ne može poništiti istinu.

Shoah, dokumentarac o holokastu traje 9 sati i 26 min. Mislim da bi ga trebao pogledati svaki čovjek, posebice mlada generacija.

Zaboraviti?

Nikada.

Violinu je dobila djevojčica, polaznica škole.

Ona i starac su se sreli i zagrlili kao stari poznanici.

A ona mu je zasvirala Solveiginu pjesmu.

Pepeo iznad Auschwitza i drugih logora smrti još se nije slegao.

Solveigina pjesma/Shoah

“The winter may pass
And the spring disappear
The spring disappear

The super to will wanish
And than the year
And than the year

Bit this I know for certain
You’ll come back again
You’ll come back again
And even as I promised
You’ll fino me waiting then
You’ll fino me waiting then.”

Solveig’s Song, E. Grieg,  Peer Gynt

 

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments