Sven Adam Ewin
Višnji Goljački
Naglo si stala: – Više ne mogu rasti.
(Šećernim prahom posvetila si tijelo.)
– Ja ću ti, dragi, sutra navečer pasti,
Pod mjesečinom gdje sniva malo selo.
.
Mrtvo jezero stavila si pod bluzu,
Da se u njemu zlatne ribice množe.
Rekla si: – Sutra neću pustiti suzu
Niti uzmaknut na dodir tvoje kože.
Sve se desilo danas, umjesto sutra;
Ti si mi htjela sebe u kugli dati;
Okrenuo sam kuglu, s tobom unutra;
Snijeg je padao… I nije znao stati.
Uzalud sam te zvao: – Dušo, uskrisi!!!
Sa zlatnim snijegom skupa padala ti si.