Sven Adam Ewin
(Mojoj majci)
Kad se rastajemo od onoga,
Koji nam je srce ispunio dobrotom,
A lice pozlatio radošću,
U tome času učini nam se primjerenim
Skinuti s lica
Tanke listiće pozlate
I posuti ih po njemu umjesto ružinih latica.
Isplačemo zatim iz srca sve što je njegovo
I vratimo se
S nadom
Na mjesto na kojemu nas je učinio boljima.
Tek tada pogledamo u svoja zguljena lica
I vrisnemo,
Ali se naše ispražnjeno srce
Više ne odaziva.
Cor cordis.