Sven Adam Ewin
Ni jednog časa ti nisi sama,
U tebi vrvi kao na sajmu.
Svi tvoji preci, u kolonama,
U tvome tijelu žive – u najmu.
.
Ni jedan jedini ne nedostaje.
Svaki u tebi traži zraka.
Njihova mladost u tebi traje.
Ti si njihova Noeva arka.
Kad su ti tijesni svi kalupi,
Kad pucaš od zdravlja i obijesti,
To se u tebi, na dugoj klupi,
Guraju, dušo, svi tvoji preci.
Puni su rana od straha, mraka,
Očnjaka, kandži, vatre i leda,
Pa si mi sva od ožiljaka,
I tu se ništa više ne da.
Od glave pa do nožnog prsta,
Puna si njihovih darova malih.
S nijednim od njih nisi ista,
Ali si svakome bolno nalik.
Kroz tvoje zjene svi oni vire,
Da vide slavu tvojega svijeta.
Otvori okice malo šire,
Da vide i oni iz zadnjeg reda.
A kada s očima boje lana,
Pronađeš svoju ljubav žarku,
I ti ćeš, jednog sretnog dana,
Sagradit svoju – malu arku!
Plovit će, plovit tvoja arka,
I poslije stotinu, poslije dvjesta,
U njoj ćeš biti jedna od bákā,
I za te na klupi… bit će mjesta.