piše: Marko Jareb
Za vrijeme rata Tomica Katrin je živjela sama u svojoj kući sa šestero nejake djece i sa starim roditeljima. Muž joj je bio u Milaniji. Otišao je tamo prije rata trbuhom za kruhom. Vladala je velika glad. Trebalo je biti vrlo snalažljiv i spretan za prehraniti sebe, svoju malodobnu djecu i stare roditelje. Kako je bio rat nikakva pomoć od muža joj nije mogla stići do njih.
Tomica je imala nešto zemlje pa bi posijala malo blitve, boba, rodakve i ripe i to bi skuhala za jesti. Također je bilo nešto smokava i bajama, pa bi i od toga Tomica za svoju obitelj nešto priskrbila za jelo. Zatim imala je Tomica i nekoliko ovaca te bi i od njih bilo nešto za prehraniti se.
***
Sjedi skoro svaki dan unuk Pero s bakom Tomicom Katrin u njene stare dane i o svemu ona njemu potanko priča.
Tomica je rođena na otoku Triviku gdje je živjela do svoje dvadesete godine. Udala se i došla živjeti u Akrinu.
***
Bolimeni su u ratu zapalili sve kuće u Akrini. Tako je zapaljena i Tomicina kuća i ona je morala s djecom spašavati svoj goli život. Otac joj je umro malo prije nego joj je kuća zapaljena, a majka joj nije htjela izaći iz kuće dok su ih Bolimeni tjerali vani. Svi su mislili da joj je majka izgorjela zajedno s kućom. Tomica nije ništa uspjela spasiti iz kuće nego samo jednu malu kutijicu u kojoj je bilo obiteljsko zlato. Kasnije je to obiteljsko zlato morala dati za prehraniti sebe i svoju djecu. Kako joj je majka ostala u kući dok je gorjela, ipak se uspjela nekako izvući iz plamena i spasiti se . Bolimeni nisu ni znali da je ona u njihovoj blizini i ona je čula njihov govor. Bilo joj je čudno kako može razumjeti ono što govore kad su Bolimeni. Međutim bilo je među njima vojnika koje je čula kako govore da neka kumu Dominiku gori kuća. Dominik je bio Tomicin susjed i imao je kumove u Zabrđu. Prije nego što su Bolimeni zapalili Akrinu vršili bi racije. Dolazili bi po noći kao da nešto traže i onda su u škrinji s robom našli Tomicinu kutiju sa zlatom, jedan od njih je otvorio, malo zastao, pogledao oko sebe i vratio je na mjesto. Tomica se bila sva prepala jer je mislila da će joj Bolimen odnijeti zlato.Međutim taj je vojnik bio pošten, smilovao se i nije uzeo Tomicino zlato već ga vratio natrag u škrinju gdje je bilo spremljeno zajedno s robom. Kod Tomice su Bolimeni jednom ranije isto bili došli i uzeli su janje iz štale. Tomica se stala buniti i govoriti kako će ih prijaviti njihovom nadređenom, a jedan od njih se zaletio prema Tomici i udario je onom vojničkom cokulom u leđa. Tomicu je od boli oblio hladni znoj, nije se od bola mogla ni pomaknuti, samo je mislila kako da dođe do djece, da ne bi Bolimeni nešto napravili njenoj djeci. Polako se doteturala do ulaza u kuću i sjela na kućni prag. Nije od bolova znala što će. Samo je molila Boga da joj ublaži bolove.
***
Za prehraniti obitelj Tomica je iz Akrine znala ići na Trivik brati smokve, jer je tamo imala nešto zemlje i kad bi došlo vrijeme branje smokava, išla bi ih brati i onda bi ih sušili za zimi jesti. Znajući za to kod Tomice je došao mjesni glavar Krste i Tomici kaže da ne bi ti Tomica kad ideš na Trivik brati smokve, što dolje komu govorila. Tomica je bila iznenađena tim njegovim riječima i onda je rekla kad je tako da više ne ide na Trivik i neka dolje sve jede zemlja dok se rat ne završi.
***
Još veća glad i neimaština je zadesila Tomicu i njenu djecu, kad su morali ići u nepoznato zbog toga što im je kuća zapaljena. Najprije su išli u Korice, pa onda na Trivik. Teta Cecilija ih je spasila dok su bili na Triviku, jer bi im prugom iz Virolika poslala nešto otpadaka od povrća koje bi skupila po pijaci i to bi Tomica kuhala svojoj djeci i tako nisu umrli od gladi.
***
Poslije rata Tomica Katrin je ostala sama sa svojom djecom, jer su joj u ratu umrli otac i majka. Djeca su nakon rata pohađala školu, a Tomica je pored brige o djeci morala voditi brigu o svom imetku koji nije bio baš mali. Kako joj je muž bio u Milaniji, samo joj je bilo utoliko lakše što joj je s vremena na vrijeme od muža stizala pomoć u novcu. S tim novcem Tomica je plaćala težake da bi se obradila zemlja i kulture na njoj, a bilo je tu vinove loze, maslina, smokava, prasaka, krušaka, trešanja, višanja, mendula, oskoruša i šipaka. Uvijek se od toga imalo u kući nešto za prigristi. Kad bi rodile masline onda bi svi išli čupati masline, i djeca, a Tomica bi samo govorila da neka Bog pomogne puno ručica. Masline su sve bile obrađene i nije ispod njih bilo ni trave ni drače. Mlađi bi se popeli u maslinu i onda bi muzli masline na zemlju, a drugi bi ih odmah sa zemlje kupili u „kartile“ i „kofe“. Samo bi se čulo kako masline udaraju u zemlju a poneka bi znala one koji su ih kupili ispod stabla udariti u glavu ili u leđa. Tako ubrane masline bi se u „kartilima“ i „kofama“, na mazgama, kobilama, konjima ili tovarima nosile kući. Bilo je obitelji u Akrini koji su imali zaprežna kola s konjima, pa bi s kolima i konjima prevozili razne terete u polje ili iz polja. Kući bi se masline stavljale u „maštele“ koji bi se napunili morem. Tomica je imala dobru tehnologiju rada s maslinama tako da joj se nikada nije upalilo ulje. Tjedan dana prije nego što bi trebalo ići praviti ulje, Tomica bi izlila more iz „maštela“ i onda bi svaki dan „oblivala“ masline s tom salamurom što je ostalo na dnu maslina da se ne upale, a dva dana prije bi ih izvadila iz „maštela“ i stavila na „saliž“ da se ocijede.
Za vrijeme „kolektive“ Tomica nije htjela ući u zadrugu, pa su je svi poprijeko gledali zbog toga. Kad je Tomica pravila ulje mjesni dužnosnik joj je zaračunao po njenoj računici više nego što je trebalo, i Tomica je počela negodovati i buniti se, da joj je više uzeto zato što nije u „kolektivi“. Taj joj je dužnosnik napravio prijavu i došla je ta prijava na sud. Tomica se morala javiti na sud i sudac koji je bio zadužen za taj predmet oslobodio je Tomicu vidjevši da ima šestero malodobne djece rekavši joj da neka ide kući i da joj je sve blagodareno i oprošteno.
Kako je Tomica kod većih poslova zemlju radila s težacima, znalo bi se dogoditi da je više platila nadnice za težake nego što bi dobila kad bi prodala vino, ulje ili rakiju.
Težacima je trebalo i kuhati, odnosno, navečer kad bi došli kući imali bi večeru kod gazde gdje su radili taj dan. Prije nego bi počeli jesti za večeru Tomica bi počela moliti Boga, a nakon molitve bi prije nego što će početi jesti rekla da tko stvorio taj i blagoslovio. Neki od težaka nisu mogli čekati dok Tomica izmoli molitvu, već bi prije počeli jesti, a to Tomici nije bilo za pravo, i ljutila se zbog toga.
Tomica je imala i kobilu koja je u ratu bila mobilizirana. Ta kobila je bila svojeglava, nije nikoga htjela slušati, nego samo Tomicu. Nakon rata sama je došla kući lijepo iz Vitoroga. Bila je puno oslabila, jer su joj vjerojatno malo davali jesti, a tjerali su je da puno nosi i vuče. Tomica je kobilu zvala Luna i ona joj je puno bila pri ruci u svim poljskim poslovima.
Vrijeme „kolektive“ je doživjelo fijasko i Tomica je zbog toga također odahnula, jer je i za vrijeme „kolektive“ Tomicina Luna morala ići na radnu obvezu po potrebi. Tomici to nije odgovaralo, ali se nije puno bunila da je opet ne bi pozvali na sud i tako bi se odazivala na te akcije i davala Lunu mjesnim predstavnicima da mogu napraviti svoje planirane poslove.
***
Tomica Katrin ima preko devedeset godina i još je pokretna i dobra s pameću, te unuku Peri ispriča svaki dan po koju priču iz svoga života.
– Sinko Pero, molin te donesi mi piti, osušila su mi se justa od puste priče s tobo – Tomica će.
Pero donese baki piti, i nakon što se Tomica Katrin napije reče unuku Peri:
– Pero moj sutra se ujtro jopet vidimo…