Salona – metropola rimske provincije Dalmacije
Dana, 21.1.2016.godine/ Postoje gradovi na „granicama svjetova“ – civilizacija i kultura, na raskrižjima putova ljudi i roba. Gradovi na putovima osvajača, koji bi poslije bitaka često ostajali bez stanovnika.
Osvajači bi doveli svoje ljude, stvorili novu civilizaciju i kulturu. Ono staro bi postupno nestajalo, ili pak bilo odmah razarano bez trunke poštovanja prema ljudima koji su tu prije bili i prema njihovom stvaralaštvu.
Najbolje bi bilo i zaboraviti da su tu prije bili neki drugi ljudi i da je cvjetala neka druga kultura.
Događalo se to stalno kroz ljudsku povijest, prepunu ratova i razaranja, a dešava se i danas. Sjetimo se samo drevne Palmire, utočišta u pustinji na starom karavanskom putu, koju su zvali „Venecijom pustinje“, uništene prošlog ljeta…
Nedaleko Splita stoje ostaci drevne Salone, nekadašnje metropole rimske provincije Dalmacije. Često se kaže „kada bi kamenje moglo pričati“, a kamenje Salone itekako „priča“ onome koji zna „slušati“.
Priča je to o antičkoj luci na ušću rijeke Salon (Jadro) koju prema jednima sagradiše Grci, prema drugima ilirsko pleme Delmati. Iza njih su slijedili Rimljani u čije vrijeme je grad doživio svoj vrhunac, a potom je slijedilo napuštanje grada i njegovo uništenje.
Na ruševinama antičke Salone Hrvati izgradiše srednjovjekovni grad. Slijedi ponovo vrijeme procvata, kada je u Solinu imao svoju krunidbu kralj Zvonimir.
Ulicama Solina vjerojatno uživajući u pogledu na moćni Kozjak, predivnu zeleno-modru rijeku i plavo more šetale su hrvatske kraljice i plemkinje. Iz povijesnih oskudnih vrela na čudesan način, o čemu će poslije biti više riječi, do nas je dospjelo ime jedne od njih – kraljice Jelene.
Strabon, čuveni grčki filozof, povjesničar, zemljopisac sve u svemu osebujna ličnost svoga vremena spominje u svojoj Geografiji ( I. stoljeće n.e.) luku Salona.
Iz rimskih pisanih vrela saznajemo o nekim povijesnim ličnostima, koji su jedno vrijeme živjele ili boravile u Saloni poput rimskog prokonzula i vojskovođe Lucija Cecilija Metela koji je godine 119. p.n.e. tijekom borbi protiv ilirskih plemena prezimio u Saloni, te o tome ostade prvi pisani spomen grada.
U građanskom ratu između Cezara i Pompeja Salona bijaše na Cezarovoj pobjedničkoj strani. Stoga njezini građani zaslužiše da žive u rimskoj koloniji koja postade sjedištem namjesnika Ilirika, poslije rimske provincije Dalmacije. Ime Dalmacije ostade do danas.
Legenda kaže kako su se ilirski Delmati tako srčano borili za svoju zemlju i slobodu da i okrutni Rimljani kada su birali ime svoje netom osvojene provincije zapisaše „kada ovo pleme toliko voli svoju zemlju neka se zove njihovim imenom Dalmacija“.
Uglavnom iskopine Salone na obroncima Kozjaka svjedoče o tipičnom rimskom gradu opasanom zidinama, sa obrambenim kulama, termama, amfiteatru, hramovima, kazalištu, vodovodom, običnim stambenim zgradama, vilama …
Ukratko, priča je to o gradu koji je u 3. stoljeću već bio velegrad u kojem se trgovalo, ribarilo, išlo u terme i kazalište, gledale borbe gladijatora u amfiteatru. Prema nekim izvorima u 3.stoljeću n.e. Salona ima oko 60 tisuća stanovnika.
Negdje u to vrijeme mirnog 3. stoljeću, u Salonu, velegrad kozmopolitskog duha, u kojem se klanjalo rimskim bogovima Jupiteru, Marsu, Veneri…ali i orijentalnim Izidi, Mitri, Kibili (pronađeni ostaci svetišta unutar grada) stiže iz Rima Venancije, kasnije prvi salonitanski biskup i stvara prvu kršćansku zajednicu. Prvi kršćani sastaju se u tajnosti po privatnim kućama i vilama. Bili su progonjeni i ubijani na razne načine.
Vrhunac progona zbiva se 304. godine, u doba cara Dioklecijana, kada je ubijen biskup Domnius (sveti Duje/Dujam ) i mnogi drugi kršćani čija imena su sačuvana poput svećenika Anastazija i vojnika Dioklecijanove tjelesne straže, koji su se zvali Antiohijan, Gajan, Telij i Paulinijan. Oko mučeničkih smrti prvih kršćana isplele su se poslije mnoge legende.
Međutim činjenica je kako su Dujma pokopali vojnici izvan gradskih zidina Salone, na sjevernom groblju, koje je danas poznato pod nazivom Manastirine. Na tom je mjestu u 5. stoljeću izgrađena bazilika. Ulomak nadgrobne ploče sv. Dujma čuva se u Arheološkom muzeju u Splitu.
Papa Ivan IV. podrijetlom iz Dalmacije, poslao je u VII. stoljeću opata Martina, da otkupi kršćane koji su postali roblje i pronađe relikvije solinskih i istarskih mučenika. Tako je dio kostiju sv. Dujma prenesen u Rim, u kapelicu sv. Venancija unutar Lateranske bazilike. U njoj je glasoviti mozaik, na kojem je i sv. Dujam.
U VII. stoljeću splitski biskup Ivan Ravenjanin organizira prijenos tijela svetog Dujma iz tada već razrušene Salone u grad Split. Kako povijest često stvara vrhunske obrate grob svetog Duje nalazi se u nekadašnjem mauzoleju cara Dioklecijana, istog onog koji je naredio ubojstvo biskupa. Mauzolej rimskog cara koji se bio proglasio bogom na zemlji postade kršćanska katedrala.
Čuveni don Frane Bulić, koji je vršio u XIX. stoljeću arheološka istraživanja Salone, uz ogradu kako će se možda u vremenima koja dolaze naći novi bolji nalazi, kao godinu napuštanja Salone određuje 614.godinu n.e. O padu Salone nema izravnih povijesnih vrela.
Prvi koji piše o tome je Konstantin Porfirogenet, ali tek 300 godina poslije u X. stoljeću. On piše o padu grada, koji širom otvorenih vrata dočeka osvajače (avarsko-slavenska plemena) jer se mislilo da prima svoje vojnike. Dakako napadači su prevarom svladali stražare na sjeveru, u zaleđu, uzeli njihovu odjeću i znakove te se tako uvukli u grad. Uslijedilo je razaranje i paljenje zauzetog grada, a dio stanovnika uspio se spasiti bijegom. U carskoj palači koju je izgradio njihov sugrađanin car Dioklecijan sagradiše novi grad – Split.
Doseljenici Hrvati uz ruševine Salone sagradiše svoj grad – Solin, o kojem više u idućoj Razglednici.
Prema najnovijim istraživanjima Salona nije razrušena naglo, velika avarska država, koja se prostirala i na području Panonije presjekla je pravce dobave roba. Grad je počeo stagnirati, a ljudi se u strahu od približavanja Avara i Slavena iseljavaju.
Kada imam vremena odem do ruševina Salone. Zastanem ispred drevnih zidina i pomislim na ljude koji su tu živjeli. Mirno je, ulaz na iskopine je slobodan, nema tu nikakvog komercijalizma. I dobro da je tako. Postavljene su ploče sa prikazima izvornih građevina.
Naplaćuje se jedino ulaz u Tusculum, koji je područna zgrada Arheološkog muzeja sagrađena 1898., pokraj ostataka starokršćanske bazilike na Manastirinama. Gradnju je inicirao don Frane Bulić za potrebe arheologa. Fasada Tusculuma je ukrašena brojnim kapitelima, natpisima i skulpturama, manjim dijelom iz Salone, a većim dijelom sa starog zvonika splitske katedrale. Tako da je i zgrada Tusculuma na neki način izložak.
U prizemlju je 1984. g. uređena spomen-soba don Frane Bulića s autentičnim namještajem. Na južnoj strani zgrade je vrt s uređenom šetnicom od kamenih stupova koji potječu iz Salone.
Zastanem ispred Tusculuma. Pogledam na zvonike i krovove obližnjeg Solina i u daljini nebodere Splita.
Gledam ljepotu i raskoš krajolika, tamo gdje se spajaju bjelina stijene, zelenilo bora i nebo, tamo gdje se spajaju rijeka i more i pomislim kako život uvijek ide dalje.
Na ruševinama antičkog grada nastala su dva nova, divna grada – Solin i Split.