piše: Milan Rajšić
Dolaskom novog godišnjeg doba, uskrsnih ili božićnih praznika, novih članova obitelji ili jednostavno, željom za novim, svatko normalan mijenja ponešto u svome životu ili svojoj životnoj okolici. Nekad je to novi namještaj, nekada nove tapete, najčešće nova odjeća ili prehrana…
Svatko manje normalan, da ne kažem nenormalan, a jedan od tih sam i ja, mijenja nevažne stvari, kao naprimjer pretplatu za dnevne ili tjedne novine, par novih ili starih knjiga na policama, novu staru naprtnjaču ili nove gume na biciklu…
…ili možda paralele i meridijane?
Više puta godišnje, ja promijenim poneku paralelu, pa umjesto u Njemačkoj, boravim u Švedskoj ili u Keniji.
Ponekad, ali rjeđe mi se desi, da promijenim i meridijan, pa živim u Danskoj ili Francuskoj.
Najčešće se odlučim zamijeniti obadvoje, pa onda dane trošim u Nikaragvi, Laosu, Maroku ili Egiptu, Kazahstanu ili kao sada, u nekadašnjoj Frigiji, koja je u središnjoj Anadoliji a u današnjoj Turskoj.
Herodot piše da su nekada davno, prije četiri tisuće godina, žitelji Frigije s Balkana potegli u Trojanski rat, pa ostali u bogatoj Anadoliji, sve dok tamo nisu s istoka stigli neki drugi narodi.
Glavni frigijski grad je bio Gordion.
Zapetljani Gordijski čvor nitko nije mogao raspetljati, a proročanstvo je predviđalo da će onaj tko ga razveže, postati vladar cijele Azije.
Čvor je s lakocom, jednim potezom mača, raspetljao Aleksandar, moja ljubav, pa se ja danas ne moram mučiti da ga razmrsim, a nikada nisam ni poželio biti Prvi u Aziji.
Na taj način ušteđeno vrijeme sada trošim za obilazak “Zemlje lijepih konja”, ili kako su prostor između dva vulkana danas tritisućnjaka, Hasan Dagi i Ercias, drevni Hetiti, nazivali Kapadokijom.
Hetiti su davno izumrli, pa danas po ovim prostorima lutaju moderna plemena Skita, poznatija pod imenom Turisti.
Svake godine više od dvadeset milijuna, u vremenu i prostoru izgubljenih turista iz svih dijelova svijeta, dođe u Kapodokiju, koja je nešto manja od Slavonije.
Sada, kao i prije par milijuna godina, ovdje je skoro toliko prirodnih tornjeva i tornjića u tufu, nastalih nakon erupcija dvaju vulkana i više desetaka milijuna godina erozionih djelovanja vode i vjetra.
Prije samo 1600 godina u Kapadokiji je bilo više od 600 stotina ranokršćanskih crkvi, od kojih je danas preostalo nekoliko desetaka.
Cijeli prostor je danas UNESCO zastićeno kulturno i prirodno dobro čovječanstva.
Crkve su danas davna prošlost, a tisuću malih i velikih hotela, sadašnjost.
Svakoga dana u rano jutro, a često i predvečer, skoro dvije stotine balona u kojima je sedam – osam ljudi, uživaju u neponovljivom izlasku (zalasku) sunca. Cijena je simbolična, samo 260 eura.
Kapadokija je prije četrdeset godina, kada se ovdje, dnevno skupilo desetak prolupalih znatiželjnika, bila moj prvi kontakt s Turskom, ako se izuzme ona”svi putevi vode u Istanbul”.
U prostore koje kao da su stvorili vanzemaljci, dolazio sam narednih godina u desetak navrata.
U kapadokijskim bespućima sam zagubio dio svoga “Ja” i rado se, u potrazi za njim, na ove paralele i meridijane vraćam, a sve u nadi da ću ga pronaći i konačno, kompletirati sam sebe.