Uz mjesec hrvatskoga jezika
piše: Miljenka Koštro
Mislim da je ovo tema o kojoj treba što češće i više govoriti pogotovo u mjesecu hrvatskog jezika treba govoriti o položaju hrvatskog jezika u književnim djelima. Svjesna sam kako bismo o ovoj temi mogli govoriti tri dana, ali treba od nečega početi. H Veseli me činjenica da su mlađi zainteresirani za ovu temu.
A sad idem na ono što već znamo, ali nije na odmet ponoviti.
Hrvatski jezik skupni je naziv za nacionalni standardni jezik Hrvata, te za skup narječja i govora kojima govore ili su nekada govorili Hrvati.
Najstariju gramatika hrvatskog književnog jezika napisao je Bartol Kašić početkom 17. st. Objavljena je u Rimu 1604. g.
Pisani jezik, u doslovnom smislu riječi, je oblik jezika koji je zapisan nekim grafijskim sustavom (za razliku od govornog i govorenog jezika), bez obzira na stupanj njegove ustaljenosti i opseg komunikacijskih funkcija koje opslužuje. Pisani oblici jezika obično su stabilniji i lakše se šire nego usmeni. U načelu, pisani jezik lako se razvije u knjiž. jezik (jezik književnosti), ili pak u standardni jezik, redovito sustavno i svjesno normiran. Pisani se oblik jezika obično mijenja znatno sporije od govornoga, pa zato postoje goleme razlike između pisanog i svakodnevnoga nekonvencionalnoga govornog jezika.
Uvidom u bibliografije dolazi se do zaključka da gotovo nema hrvatskog jezikoslovca koji se nije u nekoj fazi svojeg rada zainteresirao za jezik hrvatskih pisaca. Već sam taj podatak pokazuje aktualnost ove teme, a pokazuju to i rasprave o odnosu jezika književnosti i hrvatskog jezika .
U 20. Stoljeću jezikoslovci su se bavili jezikom književnih djela, jezikom pojedinih pisaca, ili jezikom književnih razdoblja. Neki lingvisti, lingvostilisti i stilisti su pokušali rasvijetliti zamršen odnos između jezika hrvatske književnosti i hrvatskoga jezika.
Uvjerena sam da je još uvijek veliko zanimanje lingvista za jezik književnoga djela. Prouči li se podrobnije, uočava se jedna zanimljiva činjenica: u 20. se stoljeću s gotovo jednakim zanimanjem proučavaju i djela suvremenih pisaca i djela starijih hrvatskih pisaca.
Zapravo, jezik se proučava s mnogo aspekata.
Budući da pisac doista govor svoga djela načelno ne uređuje onako kako to nalaže standard , za nj se ipak ne može reći da griješi protiv standarda. On, tako slobodan, stil, temu i govor svojega djela osmišljava i time, neizravno (ali u skladu s dijalektikom (su) odnosa jezika kao sustava i jezika kao standarda) pomaže na neki način standardu da se »obnovi«. U tome je smislu to i jedan od načina takozvane »obnove« standarda. Književnik samo neovisan o standardu može biti na usluzi standardu. Dakako, neovisan o standardu ne znači biti i neodgovoran prema standardu. Neki bi, vjerojatno i standardni jezik nazvali uzornim, ili biranim jezikom. I o tomu bi se moglo razgovarati.
Prisjetimo se da prvi jezični spomenici na slavenskom jeziku na području Bosne i Hercegovine potječu iz 11. ili 12. stoljeća. Radi se uglavnom o natpisima uklesanima u kamenu, od kojih je najstarija i najpoznatija Humačka ploča, u Humcu kod Ljubuškog.
Hrvatski jezikoslovci se slažu u nekoliko glavnih stavova: hrvatski jezik je nastao kao standardni jezik najkasnije sredinom 18. stoljeća, a proces dovršetka standardizacije se protegao do sredine, pa i konca 19. stoljeća. Istodobnost konačne faze standardizacije hrvatskog i srpskog (druga polovica 19. stoljeća) ne znači ništa, jer se dva toka jezične povijesti oba jezika, veoma različita u prošlosti, nisu slila u jedan jezik, nego dotaknula u međusobnim utjecajima, i to takvima u kojima je hrvatski, zbog svoje bogate prošlosti (književne i filološke), bio u većini slučajeva jezik-davalac. Srpskohrvatski standardni jezik se nije raspao propašću SFRJ, nego nikada i nije postojao, usprkos svim međunarodnim klasifikacijama koje su samo politička potvrda realpolitičkih odnosa snaga, a ne relevantna lingvistička kategorizacija. Da nije bilo pritisaka i prisila oko ujedinjavanja jezika, ni srpskohrvatski ne bi bio klasificiran kao standardni jezik.
U dubokom sjećanju mi je ostalo pisanje ćirilicom jedan tjedan, a drugi latinicom. Gledano s ove pozicije zvuči mi nevjerojatno da smo u školi imali tu nametnutu krivotvorinu, srpskohrvatski jezik i primjerice govorili opština umjesto općina, voz umjesto vlak i još puno drugih riječi.
Još uvijek u hrvatskim medijima, te u govornom i pisanom obliku nailazimo na ostatke tog vremena, kao npr ono da li, pa se zapitam:
Treba li upitne rečenice počinjati s da li, ili je li?
Da li u hrvatskome jeziku nije preporučljivo. Uobičajeno je kod nas zamijeniti ga drugim oblicima. Upitnu rečenicu možemo započeti s je li, ali ne uvijek. Primjerice, ako rečenica glasi Da li trebate kišobran?, tada je nećemo preoblikovati u Je li trebate kišobran?, nego u Trebate li kišobran?
Prednost i glavnu funkciju svake rečenice ima predikat (glagol), pa neka to bude misao vodilja i kad postavljamo pitanja – staviti ga na početak.
Na primjer u rečenicama:
Ne mogu da ostanem. Ne mogu da sjedim. Ne treba nam ovo da, nego jednostavno kažemo: Ne mogu ostati. Ne mogu sjediti. Ovakve pojave nas i ne čude s obzirom da se više od četrdeset godina manipuliralo našim hrvatskim jezikom, nažalost, i još uvijek se pokušava, a na nama je da se opremo takvim namjerama. A kada je riječ o BiH, hrvatski jezik bi trebao biti ravnopravan s ostalim, ali u praksi to nije tako.
Kao dijete, kod kuće sam govorila ikavicom, jer su tako govorile moja majka i baka.
Često se upitam jesmo li zaboravili riječi koje smo čuli od svojih roditelja, djedova i baka i govorili ih u djetinjstvu? Nadam se da nismo. Moja baka (baba) nikad nije pila mlijeko, nego mliko. Pas joj je bio ćuko. Ona je u svoj vakat (vrijeme) besidila (govorila) ikavicom. Nije ni pjevala, nego pivala. Kada bi ručak stavila na stol rekla bi mi da idem (jedem).
Pišući svoj roman Tri tajne sve dijaloge sam pisala našom ikavicom, jer sam radnju smjestila u Hercegovinu. Na kraju romana, oko 140 riječi sam objasnila iz razloga što ako ga budu čitali mlađi da znaju o čemu je riječ. Mlađe generacije, pretpostavljam ne znaju kako izgleda arar, mutap, ambar ili oglav, isto tako pretpostavljam da ne znaju šta znače riječi: šoder, dergen, kavga, meculet, priša, propuntati se i mnoge druge.
Riječ obojana lokalnom bojom i značenjem, sa svojim govornim posebnostima, oslikava negdašnji život užeg zavičaja i u sebi čuva govorno blago više generacija kao i opće kulturnu posebnost i zavičajnu jezičnu riznicu u koju su se ukorijenile i neke tuđice. Tako su iz turskog primjerice ukorijenjene riječi: čemer, đezma, jazuk… Iz talijanskog: oćale, šćula, kašeta…, ili, pak iz njemačkog riječi: šalter, malter, veder i mnoge druge. Tu su i engleske tuđice (džemper, runda…), mađarske (bitanga, kecelja, žaka…), francuske (šarlatan, đilet…), grčke (apotekar, samar…), latinske (antrešelj, vitrina…), pa čak i perzijske, npr riječ ćat.
Ljudi žive u različitim krajevima, a i sami su različiti jer ih je Bog stvorio različite, pa je i njihov govor različit. U tim razlikama i je bogatstvo i ljepota svakog jezika. Jezik je živi organizam koji se razvija, ili pak nestaje. Tako i hrvatski jezik, na našu radost, razvija se, i unatoč povremenim preprekama nastavlja živjeti. Svakako, nije nam nevažno u kojem smjeru će se razvijati.
U zapadnoj Hercegovini govori se štokavskom ikavicom koja u pojedinim mjestima ima i svoje posebnosti. Tako u dva susjedna sela za istu stvar možemo naići na dvije različite riječi. Npr. jedno selo će reći vučija, a drugo burilo (drvena posuda za vodu). Šezdesetih godina 20. st. naši ljudi su “trbuhom za kruhom” odlazili raditi van granica tadašnje države, najčešće u Njemačku, ali i na druge kontinente i vraćajući se unosili promjene u govor, a u novije vrijeme, vrijeme globalizacije, imamo navalu tuđica, pa se iz više razloga u našem govoru, pogotovo kod mlađih generacija, gubi naš jezik i nestaje naša ikavica.
Kao književnica imam slobodu pisati kako hoću, birati riječi, igrati se riječima, ali s druge strane ne smijem zanemariti i odgovornost za napisano kako sa sadržajne, tako i s jezične strane. Svjesna sam da i sama pišući činim propuste, ali se trudim da ih bude što manje.