piše: Milan Rajšić
Rijetko u što, sam tako siguran, kao da se meni, a i Vama, nos neće produziti kao kod Pinokia koji laze, upita li me/Vas netko, jesam/jeste li, nesto pozitivno i dobro, pročitali o Turskoj u posljednjih pedeset godina.
Bez straha da mi nos ne postane dugačak kao slonova surla, tvrdim da u više od pola stoljeća, NISAM ništa pročitao, a da nije bilo negativno i protiv Turske i Turaka. Sigurno ni Vi.
Teme vezane uz pojam Turska i Turci, tih su silnih godina bile: krsenje ljudskih prava, nedostatak demokracije, nerijeseno Kurdsko pitanje, izrazeno siromastvo, nedostatak kulturnih vrijednosti, genocid nad Armencima prije stotinu godina, netolerancija prema krscanstvu, tradicionalna muslimanska zatucanost, vjecita visoka inflacija, stalni strmoglavi pad lire, pozitivni demokratski stavovi i misljenja, politicke oporbe iz emigracije, kozne jakne ofarbane otrovnim kemijskim supstancama, liderstvo medju dobavljacima narkotika koji stizu, kao po tekucoj traci, u Evropu…
Lista turskih zločestoća je dugačka, kao nos kod Geppettovog drvenog lutka kada laže.
……
Turska je gostoljubiva, kao rijetko koja država na svijetu.
To sam osobno doživio u više od tridesetak, kraćih ili dužih posjeta toj zemlji, bilo da sam dolazio kao turista, ili poslujući s Turcima. Nikada nisam imao niti jedan nesporazum, niti jednu svađu, niti jedan pokušaj prijevare, bilo koje vrste, pa ni najmanju reklamaciju.
Nikada me nitko u Turskoj nije pitao što sam po religioznom ili socijalnom opredjeljenju, a na pitanje odakle dolazim, Turci su bili prepuni hvala o Jugoslaviji, a Hrvatsku nažalost, poznaju SAMO po nogometu i onoj plesačici, vezanoj isto tako uz nogomet.
U Turskoj, muslimanskoj državi sam večeri i večeri, sjedio i pio rakiju ili viski, jednako s Arapima, Kurdima, Armencima, Grcima i podrazumijeva se Turcima.
Razgovora o politici nije bilo ni u tragovima. Niti “abera”!
Ne da se nije smjelo, nije se htjelo.
U Turskoj žene nose crne dugačke hidžabe, ali i super slatke, ultra kratke, suknjice… “Ej, Sulejmana, othranila majka…”
U Turskoj, javni promet: autobusni, zeljeznički, brodski, avionski… besprijekorno funkcionira, kao u ni jednoj drugoj zemlji na svijetu, koju sam posjetio u više od pola stoljeća. U Turskoj je svako i najmanje selo, “umreženo” s Istanbulom, a onda i s cijelim svijetom.
Ima Turska i Orhana Pamuka, svoga nobelovca.
U Tursku se posljednjih desetak godina preselilo (zauvijek), nešto manje od pola milijuna zapadnjaka, koji polako pune prva nemuslimanska groblja. Ne pada im na pamet povratak na Zapad, u kojemu nema ništa novo.
U Turskoj su izgrađeni brojni moderni aerodromi, a u Istanbulu sam na povratku iz Irana, bio prije pet godina, na najvećem europskom letalištu i jednome od tri u gradu.
U Istanbulu se godišnje izgradi dvadesetak kilometara novih metro linija, a u tijeku je i gradnja trećega mosta preko Bospora, koji povezuje Europu i Aziju. Vrijednosni papiri, akcije za ovaj građevinski projekt su među najunosnijim u svijetu.
U Turskoj je demografska slika besprijekorna. Ni previše, ni premalo. Taman, rekli bi Turci.
U Turskoj se jede najbolje, najukusnije, najzdravije i najpovoljnine, od svega sto sam probao i vidio u svijetu. Francuska kuhinja je u odnosu na Tursku, prava industrija hrane, prepuna kemije.
U Turskoj se svake godine, proizvede dovoljno hrane za 120 milijuna Turaka, 50 milijuna turista i tko zna koliko Rusa, Iranaca, Arapa i ostalih, ovisnih o turskom gospodarstvu.
Brojni turisti su pacijenti desecima tisuća turskih liječnika svih profila, među kojima su najbrojniji estetski kirurzi i zubari.
Turska živi (i od) turizma. Po broju luksuznih hotela s pet zvjezdica, Turska je vodeća država na Mediteranu.
Turska je jedan od vodećih svjetskih proizvođača pamuka, i sve svoje potrebe za odjećom, od gaća i potkošulja, do zimskih kaputa, proizvodi sama i ne uvozi iz Kine, kao ostatak svijeta.
Turska sasvim dobro izlazi na kraj sa svojim susjedima, kao i oni s njom i nema većih političkih trzavica.
Turska već desetljeće uspješno zaustavlja navalu migranata sa istoka koji žure prema Zapadu, podrazumijeva se da za tu uslugu, naplati Europi visoku sumu od šest milijardi eura (godišnje).
Turska je jedina muslimanska zemlja, članica legalne svjetske demokratske terorističke organizacije NATO, ali i jedina koja je u njoj i koja misli i odlučuje svojom glavom, a u interesu svoje države.
Turska jednako posluje i trguje s Kinom, Rusijom, Srbijom, Njemačkom, Francuskom, ali podrazumijeva se, s ciljem da na njima zaradi.
Turska dijaspora se u prvom redu osjeća kao turska, a onda sve drugo.
Turska je raskrsnica puteva droge, ali poslije njezinih graničnih i carinskih kontrola, postoje jos Bugaraka, Grčka, Srbija, Hrvatska, Mađarska, Austrija… koje imaju svoje nezavisne službe za sprječavanje kriminala.
I’ ne znaju, il’ ne žele znati?
……..
Na svu sreću, Turci nisu samo ono što o njima pišu europski “nezavisni demokratski” mediji.
Nažalost, Turska nije ni takva Idila, kakvom sam je ja u desetak napisanih redova, pokušao predstaviti.
Bila Turska ovakva ili onakva, jedno je sigurno, Turci nemaju dugačke brade, visoke turbane, zakrivljene sablje i ne odvode u hareme rasne plavuše sa Zapada.
Turska se samo, na svoj originalan i jedinstven način, (uspješno) bori za svoj komad sunca pod svodom nebeskim.
Turska ima (kao i većina drugih zemalja na svijetu), svoj vječni tobogan, po kojemu klizi dolje-gore.
Ponekad besramno muze uuropsku zajednicu za milijarde, pa se kod epidemije korone tužno spusti na koljena, a onda, već vise od godinu dana, bere zrele i bogate plodove svoje pametne, nezavisne politike i stava o ukrajinskom ratu, da bi u potresu prije mjesec dana izgubila jedan cijeli, srednje veliki grad i upala u “60 milijardi eura duboku, novu financijsku dubiozu”…
Pa gore, pa dolje… Sad je baca, sad se diže. Ponekad prema nebu, a ponekad je paklu bliže…
Nije ona tako besprijekorno dobra, kao oni koji o njoj (isključivo negativno) “izvještavaju”, kao vrli, samoprozvani demokratski svijet, stvoren da sudi i presuđuje, svima i u svakoj situaciji.
Ne vjeruj Danajcima, ni kada darove donose.
Ne vjeruj medijima svih vrsta, kad pišu ili govore o Turskoj.
Čovječe, spakiraj svoj kofer i otputuj u Tursku na tjedan, dva, godinu, dvije, povjeruj svojima očima, a sa svojih par stotina eura, koje tamo potrošiš, pomoći ćeš da Turska što prije napusti i “sjenovitu stranu života”.
Nećeš zažaliti.
..
..
..
