piše: Ruža Silađev
Proljeće je već duboko zašlo u šume, vrtove i parkove. Otoplilo je, a djevojčica Tina je jednoga jutra zatražila:
– Mama, molim te, daj mi da obučem moju kućnu haljinu.
Mama ju je iznenađeno pogledala.
– Dijete! Kakvu kućnu haljinu? Znaš i sama da ti nemaš kućnu haljinu.
Taman je Tina htjela reći koja je to haljina, a mama je već otišla na posao. Onda je sjela na klupicu ispred kuće i strpljivo čekala tatu da se vrati sa posla.
– Koje brige muče moju princezu ?- odmah je upitao tata i poljubio ju u oba obraza i čelo.
– Tata, želim obući moju kućnu haljinu.
– O, kudravo, tatino, mislim da bih ti lakše skinuo zvijezdu sa neba. Ja ne znam gdje mama sprema tvoje haljine. Nego hajde da te tatica očešlja.
– Ne treba, tata, ja sam se već očešljala. Najviše volim kada me vjetrić očešlja. Kad me češljate, ti i mama, to jako boli. Čupate me češljem.
Tata se nasmješio. Njegova mezimica je bila iznimna. Na krštenju su joj dali ime Kristina. Rođena je oko Dana proljeća, a i ličila je na proljeće. Vjetar ju je češljao, pa je imala divnu kudravu kosu. Mirisala je na kamilicu, jer je često ležala preko puta u polju kamilice. Satima je znala gledati u oblake i šaputati sa njima. Zato su joj oči bile plave poput najplavljeg oblaka.
Djevojčica Tina je opet ostala razočarana. A, kad se samo sjeti svoje lijepe haljinice! Mama ju je kupila još prošle godine. Najviše joj se baš ta haljina dopala. Lijepa laka haljina, sa kratkim rukavima na plave volane i od struka na niže lijepo je padala također u plavim volanima. Na prsima je bila bijela. Tinu je njena bijelina podsjećala na trešnjine latice koje su pale na zemlju toga proljeća, a volani na morske valove s kojima se igrala prošloga ljeta.
No što je tu je. I danas je morala zaboraviti na svoju lijepu haljinicu. A, baš bi joj danas godila. Danas, kada je sve tako razigrano u vrtu Beskrajno Zeleno. Dživdžani cvrkuću na telefonskoj žici. Dvije grlice se ljube na krovu. Laste slijeću i odlijeću. Prave gnijezdo u djedovoj šupi. Pet leptira što ih tata zove admirali trepere na jabukovom cvijetu. Zapjeva djevojčica Tina i odmah svi utihnuše. Ona pjeva očaravajuće. Pjevati je učila kod pčela dok je ležala u polju kamilice i od slavuja u trešnjinoj krošnji dok se ljuljala na ljuljašci.
Predvečer, čim je mama stigla opet ju je molila. Baš je teško biti mali ! Zato Tina svaki put kad pada kiša iziđe van. Nada se da će i ona porasti kad kiša pomaže svima u vrtu da porastu.
– Mama, molim te otvori ormar u koji si spremila ljetnje stvari. Tamo je moja kućna haljina.
– O, Tinice, kućnu haljinu nose samo bake i tete, a ne djevojčice.
– Molim te, samo ti otvori ormar. Tamo gdje su mo,je haljinice.-molila je Tina.
Mama je otvorila ormar i Tina je pokazala haljinicu koju želi. Mama je bila iznenađena.
– Dušo, -iznenađeno će mama – ovo ne može biti kućna haljina. Ovo je haljina koja se nosi na raznim proslavama. Za rođendane, kad ideš u crkvu, za svečane prilike u vrtiću…
– Eh, mama, tata ti je lijepo rekao da slabo vidiš. I da trebaš kupiti naočale. Je li ti vidiš da haljinica ima na prsima izvezenu kuću ?!
Da, haljina je imala kućicu sa crvenim krovom i sa velikim otvorenim prozorom. Na prozoru su stajale dvije papigice koje su djevojčici Tini pričale puno o južnim krajevima odakle su došle. Upoznale su se sa njom još jesenas kad je haljinica bila kupljena. Tada je haljinica stajala neko vrijeme naspram djevojčicinog kreveta. Svaku večer su papigice i djevojčica Tina pričale do duboko u noć. Njihovo prijateljstvo je trajalo do zime. A, onda kad je haljinica morala biti spremljena u ormar, obećale su vječno prijateljstvo.
– Mama, danas je svečana prilika. Kad obučem moju kućnu haljinu ja i papigice ćemo proslaviti naše prijateljstvo.
-U redu, ljubavi, – rekla je mama i obukla kćerki njenu „kućnu“ haljinu.
Sva sretna i razdragana istrčala je Tina u vrt sa svojim prijateljima papigicama.
Ma što istrčala!?
Ona je plesala poput vjetrića koji joj je jutros počešljao kosu.