Priča za djecu i odrasle
piše: Sanja Rotim
Na proplancima jedne planine prostirala se gusta šuma gdje su dom imale mnoge životinje. U toj šumi je svaka životinja obavljala svoju ulogu.
Jež je bio poštar. Kružio je svakodnevno na biciklu i dijelio poštu. Imao je mnogo posla jer je bilo uvijek puno pisama i računa za dostaviti. Jež je bio vrlo kulturan i ljubazan, uvijek elegantno odjeven. Za vrijeme radnog vremena nosio bi kravatu i lijepo mu je stajala. Možda mu je davala malo ozbiljniji izgled za njegove godine. Kada bi se nekome obraćao uvijek bi koristio riječi: hvala, molim, izvolite, što nisu svi imali naviku raditi.
U toj istoj šumi živjela je i jedna lijepa dugorepa kuna. Bila je poznata po svojoj ljepoti i nije tajna da su mnogi u nju bili zaljubljeni. Među njima je bio i jež koji je jedva čekao kada će za kunicu stići neko pismo, račun ili paket da joj preda. Ali nikada nije imao hrabrosti pozvati je da izađe sa njim jer je bio vrlo stidan. Naravno da je kuna shvatila kako se jež u nju zaljubio jer bi uvijek strašno pocrvenjeo u licu kada bi s njom pričao i uz to bi zamuckivao. Njoj je izgledao simpatičan i jednog dana ga je pozvala da izađu zajedno jer je bila sigurna da on ne bi nikada napravio prvi korak.
Kako je bio sretan jež iako bi više volio da je on imao hrabrosti da nju pozove na izlazak.
“Samo malo da prošetamo zajedno”, objasnila mu je kuna njezinu namjeru.
“Naravno, draga kunice, i ja sam ti htio to isto predložiti”, rekao joj je radosni jež.
Dogovorili su se da izađu idući dan nakon što bi jež završio svoj posao. I lijepo su se proveli u zajedničkom druženju. Za ježa je to bio najljepši dan na svijetu. Pričali su o svemu i svačemu. Kada je došao trenutak rastanka jež joj je instiktivno prebacio ruku preko ramena i slučajno je bocnuo. Ona je počela galamiti:
“Izbode me živu, nespretni ježu. Zar ne vidiš da bodeš, moja bunda je tako osjetljiva”, bila je van sebe od ljutnje. Jež je nakon toga ostao mnogo potišten.
“Ispričavam se, draga kunice. To sam nesmotreno uradio, oprosti mi ako ikako možeš. Priznajem moju grešku. Među nama ježevima navikli smo se pozdravljati na taj način. Skroz sam zaboravio da sam prekriven bodljama”, jež joj je pokušavao objasniti. Ali kuna nije htjela ni da čuje njegovu ispriku i nastavila se derati:
“Nađi ti neku drugu pa nju bockaj, mene više nećeš.”
“Oprosti mi, kunice, neću to sigurno ponoviti”, i dalje se ispričavao jež.
Ali se kuna okrenula i otišla ne pozdravivši ga. Jež je ostao vrlo tužan, oči su mu se napunile suzama.
Tako je prošlo nekoliko dana. Nakon toga dabar je pozvao kunu na druženje i ona je odmah pristala.
“Bar on ne bode kao jež”, mislila je kuna.
Tako su se lijepa kunica i dabar sastali jednog dana. Ali dabar je u njezinom prisustvu počeo koristiti proste riječi.
“Kako te nije sram tako se meni obraćati?” rekla mu je uvrijeđeno kuna.
“Što se žališ, kuno jedna? Pa zar ti smeta što psujem, nisi valjda ti kraljevna?” upitao je dabar bez srama.
“Još me pitaš smeta li mi, sram te bilo”, zaderala se kuna i otišla bez pozdrava.
“Vidi ove umišljene”, vikao je za njom dabar.
U tom trenutku kuna je pomislila na ježa i sjetila se kako se on ponašao u potpunosti drugačije od dabra. On joj sigurno ne bi odgovorio tako nekulturno.
Bilo je svima poznato u toj šumi da je kuna bila prelijepa i vidjevši da nije imala partnera i druge životinje su nastojale osvojiti njezino srce. Ovaj put ju je pozvao zec na druženje i ona je pristala. Ali dok bi on pričao stalno je micao nosom što je kuni strašno smetalo. Tek kad je počeo podrigivati ona se okrenula i otišla bez riječi. Još jednom se sjetila kulturnog ježa. I zec se za njom derao i dobacivao joj ružne riječi. Poslije zeca kuna je izašla sa tvorom ali je on strašno smrdio. Uz to je stalno pričao sa drugima koje su susretali iako je bio u njezinom društvu.
“Dosta, neću više prihvatiti ničiji poziv, svi su toliko nekulturni”, mislila je razočarana kuna. Još jednom se sjetila ježa koji je bio strašno uljudan i kulturan. Nije mogla prestati misliti na njega pitavši se je li doista bilo tako bolno kada ju je dodirnuo bodljama. Znala je kako je on više ne bi pozvao na druženje jer je bio previše stidan.
Jednog dana stiglo je pismo za kunicu i jež joj ga je morao predati. Pružio joj je pošiljku ne gledajući je u oči.
“Dobar dan, draga kuno. Dopusti mi da ti predam ovo pismo. Nadam se da te ne ometam”, rekao joj je jež sav crven od stida.
Ali prije nego što se okrenuo kuna mu je rekla:
“Što misliš o ideji da još jednom prošetamo zajedno?”
Skoro se jež nije onesvijestio koliko je bio iznenađen i uzbuđen.
“Šetnja s tobom bi mi uljepšala dan, lijepa kunice”, odgovorio joj je razdragani jež.
Tako su ponovno izašli zajedno i lijepo se družili. Kada je došao trenutak rastanka jež je opet instiktivno stavio ruku oko njezinih ramena. Ali sjetivši se prošlog incidenta odmah ju je brže-bolje povukao.
“Oprosti mi, draga kuno, opet sam zaboravio na moje bodlje. Iskreno se kajem što sam to ponovio. Baš sam pravi nespretnjaković”, rekao joj je jež i oči su mu se napunile suzama.
“Ježu, jesi li ti ovo zaoblio vrhove svojih bodlji? Mene više ništa ne bode i ne boli”, rekla mu je kuna sa osmijehom na licu.
“Nisam”, odgovorio joj je začuđeni jež.
Od tada se kunica i jež nisu rastavljali i poslije par godina su se vjenčali. Bila je to lijepa šumska ceremonija. Neke životinje su bile zavidne pa su se pitale:
“Što li je vidjela u ježu, ona onako lijepa?”